VUČIĆ DOBRO ZNA ZAŠTO NAORUŽAVA SRBIJU, HRVATI ZABRINUTI! Nije stvar rata: Ovo je taktička igra koju Hrvatska gubi!
Printscreen

Ukrajina je rusku aneksiju Krima i de facto sponzorisano odvajanje Donjecke i Luganske Narodne Republike dočekala s gotovo nepostojećom vojskom. Proces eutanazije oružanih snaga Ukrajine bio je kontinuiran proces praktički od osamostaljenja te bivše sovjetske republike. Ukrajina je platila danak svojem strateškom geopolitičkom položaju na razgraničenju Istoka i Zapada.

Ni jednima ni drugima nije bio interes na ovom području imati snažnu, nezavisnu, državu sa snažnim oružanim snagama. No situacija nije uvek bila tako nepovoljna za Ukrajinu. Prilikom osamostaljenja na ukrajinskom teritoriju ostalo je naoružanje nekoliko sovjetskih armija.

Bilo je tu svega, od kompletnih oklopnih armija do zračnih pukova propale države, pa čak do strateških nuklearnih snaga.

Drastično poređenje

Godinama je Ukrajina bila carstvo za trgovinu navedenim naoružanjem. Trgovci oružjem iz celog sveta pazarili su ukrajinsku opremu i naoružanje. Dogovorom SAD-a i Rusije Ukrajina je bila prisiljena rasformirati i svoje strateške nuklearne snage. Zauzvrat, i jedni i drugi su jamčili nepovredivost ukrajinskog državnog teritorija. Koliko je to obećanje bilo čvrsto i što obećanja i ugovori znače u današnjem svetu, najbolje su na svojoj koži osetili Ukrajinci od pada Viktora Janukoviča do danas. Današnja Ukrajina teškom mukom obnavlja i jača svoje oružane snage. Međutim, šteta je učinjena i povratak otetog ukrajinskog teritorija itekako će biti neizvestan i teško će ga biti realizovati bez novih žrtava i prolivanja krvi.

Mnogi će reći kako je poređenje Hrvatske i Ukrajine ekstremna i drastična. Međutim, Hrvatska ne da je već jednom prošla ukrajinski scenario, nego nezaustavljivo srlja prema drugom, identičnom, scenariju. Kako? Neposredno pre Domovinskog rata, odmah nakon prvih demokratskih i višestranačkih izbora, JNA je oduzela oružje Teritorijalne obrane Hrvatske. Tako je Hrvatska u osvit agresije Srbije i Crne Gore i unutarnje pobune ostala bez naoružanja i opreme kojim je mogla opremiti 250 hiljada vojnika.

Danas se svi slažu kako bi rat i razaranje na teritoriju Hrvatske trajali znatno kraće da je Hrvatska u osvit samostalnosti mogla pod oružje staviti 250 hiljada ljudi. Pitanje je i bi li se agresori uopšte usudili da krenu na Hrvatsku da ih je čekala opremljena sila od 250 hiljada ljudi. No Ivica Račan je izručio oružje TO-a i tako uveo Hrvatsku u neizvesni rat. Račan je pandan ukrajinskom predsedniku Viktoru Janukoviču, za čijeg su predsedanja ukrajinske oružane snage doživele najnižu tačku u svojoj istoriji i gotovo izgubile obiležja oružanih snaga. Čovek bi pomislio kako sastav uči na svojim greškama i kako se nakon strašnog ratnog iskustva Hrvatskoj teško mogu ponoviti greške iz prošlosti. Međutim, već pet godina nakon krvavog rata za slobodu, Hrvatska je ponovno krenula stazama Ivice Račana. Tokom gotovo dva decenija, od nekad respektabilne oružane sile ostalo je samo slavno ime.

Hrvatska pala ispod 15 hiljada vojnih osoba

Ovih dana je gotovo neprimetno prošla informacija kako su Oružane snage Republike Hrvatske i službeno pale ispod 15 hiljada delatnih vojnih osoba. U ovaj broj treba ubrojiti i administrativno osoblje pa je stvarni broj aktivnih vojnika manji za nekoliko hiljada.

Pričuvne pukovnije koje su trebale barem donekle popraviti stanje daleko su od operativne sposobnosti. Prema planu, Hrvatska je trebala formirati šest pukovnija snage 18 hiljada ljudi. No osim inicijalnog postrojavanja, malo toga je učinjeno na operativnosti i opremanju navedenih pukovnija. One su danas snaga samo na papiru. U slučaju neposredne opasnosti nema plana za zborna mesta i razmještaj tih jedinica. Nitko ne zna ni kojim bi oružjem ove pukovnije trebale biti opremljene, a ni kada. Ne trebamo se čuditi ovakvom odnosu prema pričuvnoj vojsci ako znamo kakav je odnos nadležnih prema redovnoj vojsci, opremanju profesionalnih brigada i razvojnim planovima navedenih postrojbi. Posebno se to odnosi na propuste koje državni vrh već godinama čini u ignorisanju vojne ravnoteže na neposrednim granicama državnog teritorija. Obveza je svake vlasti koja se skrbi o zaštiti ustavnog poretka i sigurnosti naroda pratiti što se događa u neposrednom susedstvu. Takođe, obveza je barem zadržati vojni paritet ako se ne može, zbog financijskih razloga, osigurati vojna nadmoć.

Podaci, ali i uvid koji imamo u neposredno stanje u oružanim snagama, govore nam kako je jedina zaštita koju Hrvatska u ovom trenutku ima sadržana u članstvu naše države u NATO-savezu. No ako predsednik Francuske kaže kako je “NATO u stanju moždane smrti“, ne bismo li se trebali zabrinuti kako papirnata sigurnost više nije dovoljna? Ne bi li upozoravajuće trebala delovati činjenica kako su Grčka i Turska, dve članice NATO-a, praktički na rubu rata. Ima li Hrvatska uopće scenario obrane ako bi agresija na našu zemlju bila pokrenuta iz države članice saveza? Kao što vidimo, mnogo je problema unutar same NATO-porodice, a da još nismo ni stigli do glavnog regionalnog remetilačkog faktora – Srbije.

Beograd u pregovore ulazi s jakom vojskom

I dok se hrvatski državni vrh pokušava prikazati najvećim zagovornikom proširenja Europske unije na susedstvo, konkretno Srbiju, deo vlasti iz tog istog susedstva otvoreno dovodi u pitanje teritorijalni integritet Hrvatske. Štaviše, sama je vlast kombinacija Šešeljeve i Miloševićeve mladeži. No ova skupina redikuloznih političara više ne izaziva podsmeh. Pogotovo ne u trenutku dok osvaja 2/3 mesta u parlamentu, a državu naoružava ubojitim borbenim sredstvima.

Od aviona, helikoptera, tenkova, oklopnih vozila, bespilotnih letelica do protuzračnih sastava – sve je to Srbija pokupovala u poslednje 3-4 godine sa svih strana sveta. Samo ove godine srpski državni vrh namerava utrošiti 600 miliona evra u modernizaciju vojske i nabavu nove tehnike. Opravdavajući svoju nesposobnost da prate ovo vojno jačanje Srbije pod vodstvom despotskog i agresivnog režima, u Hrvatskoj vlasti vole reći kako Srbija uzima čak i od infrastrukture i zdravstva kako bi ulagala u vojsku. Možda to zaista i jeste tako, ali nas ne bi trebalo zanimati odakle Srbija uzima novac kako bi kupila naoružanje. Sve što Hrvatska treba znati jest da je Srbija nabavila masu nove vojne opreme i da s tih pozicija namerava ući u nove pregovore o razgraničenjima u regiji. Uostalom, razni non-pejperi koji ovih dana kruže briselskim hodnicima itekako mirišu na beogradsku kuhinju.

S druge strane, medijski trasirano javno mnjenje u Hrvatskoj naglašeno je antimilitarističko. Ovo je posebno zabrinjavajuće ako u obzir uzmemo činjenicu kako je značajan broj medija u Hrvatskoj prešao u vlasništvo srpskih medijskih korporacija. Svaki put kada se u javnom prostoru spomene modernizacija oružanih snaga, baš iz navedenih medija stižu naručeni članci o potrebi ulaganja u bolnice, škole, vrtiće i uopšteno u infrastrukturu. I umesto da im iz vlade plasiraju kontraargument kako smo sve to imali i 1991., ali nismo imali oružje kojim bismo zaštitili tu vitalnu infrastrukturu, kolebljiva vlada se povlači i odgađa značajnija ulaganja u modernizaciju oružanih snaga.

HV ne poseduje nikakve sposobnosti strateškog odvraćanja

Analizirajući stanje oružanih snaga, jasno je kako HV nema kapacitete za suprotstavljanje potencijalnoj agresiji u nekoliko segmenata. Protuzračna obrana je ispod minimuma operativnih sposobnosti, ratno vazduhoplovstvo je na izdisaju, a ništa bolje stanje nije ni s ratnom mornaricom. Štoviše, HV ne poseduje nikakve sposobnosti strateškog odvraćanja neprijatelja.

Iako se spominjalo kako će Hrvatska nabaviti američke višescievne raketne sastave M270 MLRS koji imaju mogućnost lansiranja taktičkih balističkih projektila ATACMS dometa 150 kilometara, od nabave se očito odustalo jer je Srbija podigla buku u međunarodnoj zajednici o tobožnjem “hrvatskom naoružavanju lansirnim rampama”.

Slična se situacija ponovila i pri objavi informacije o potencijalnoj hrvatskoj nabavi eskadrile višenamjenskih borbenih aviona. I opet su srpske prosvjedne glasove pratili sinkronizirani glasovi iz “hrvatskih medija”. Pogađate, Vlada se ponovno povukla, a premijer sada više i ne navodi kada bi se mogla doneti odluka o nabavi novih aviona.

Znakovito je poručio kako će uzeti još vremena. Zanimljivo je primijetiti kako više nema zabrinutih glasova iz Srbije o militarizaciji u Hrvatskoj, utišali su se nakon što je RH odustala od nabave M 270 MLRS, a očito i od novih aviona. Teško je ne primetiti usklađenost nastupa dela medija u Hrvatskoj sa strateškim interesima Srbije, ali i očit uticaj državnih službi susedne države na kreiranje javnog mnjenja u Hrvatskoj. U svemu navedenom ključna su dva pitanja – što u ovom pogledu radi SOA i tko u hrvatskom državnom vrhu želi ponijeti naziv hrvatskog Janukoviča? Kliknite za više vesti

Komentari (6)

Loading
Ivana

08.05.2021 19:57

Srbija pravi dobar potez u naoružanju Vojske.

stevo

09.05.2021 01:29

@Ivana - Nasa Vojska nikad opremljenija i spremna na svaki izazov.Bezbednost gradjana na prvom mestu

perun

08.05.2021 21:37

Ma dzaba njima oruzje kad nemaju ono najvaznije ,cast i obraz .

Ana

08.05.2021 22:37

Predsednik vodi miroljubivu i politiku stabilnosti i zalaže se za mir u regionu.

Mirka

08.05.2021 23:51

Mogu pricati za Vucica sta god zele, ali jedno je sigurno, ulaze mnogo u razvoj vojske i to je za respect, ko se plasi i kome nije dobro pa nek gleda sta ce

Miro Đ

09.05.2021 07:26

Vučić naoružava Srbiju da nam se više nikada ne dogodi Oluja i da više niko ne progoni Srbe sa njihovih vekovnih ognjišta.