Da jedan od najvećih nacionalnih radnika srpskog naroda, Svetozar Miletić, može da ustane iz groba i čuje da danas umesto u Austro-Ugarskoj ime srpskog naroda biva zabranjeno u Crnoj Gori, od tuge bi mu prepuklo srce. Država koja se poziva na tradiciju i istoriju, iz koje proističe njeno pravo na samostalnost, drznula se da iz prosvete u potpunosti izbriše Srbe, bez kojih Crna Gora uopšte ne bi postojala. Najnoviji slučaj brisanja iz školskih udžbenika svedoči i o odnosu aktuelne vlasti, koja je, po diktatu iz Hrvatske, nastavila delo Mila Đukanovića, vođena primerom ustaških falangi Franje Tuđmana iz 1990. godine.

Miletićev krik na suđenju za veleizdaju Austro-Ugarske – „Izgovorite ime mog (srpskog) naroda“ – svedoči o politici Beča u vreme osamostaljenja Srbije i aneksije BiH. Podeliti Srbe, načiniti ih manjinama gde god žive, a na kraju im i zabraniti da se deklarišu kao Srbi, bila je opsesija bečkog dvora.

Danas na prostoru bivše Jugoslavije, u novostvorenim frankenštajn državicama, oslobođenim od tog istog Beča zahvaljujući srpskom oružju i žrtvama, ponovo je zabranjeno biti Srbin. Vlasti u tim banana-državama prepisuju jedna od druge kako da se najefikasnije neutrališu i pokore nepokorni i nepokoreni. Svaki od tih pokušaja ima korene u čistom fašizmu sa genocidnom namerom, jer se sve na kraju završava etničkim čišćenjem i pogromom.

Učešće predstavnika Crne Gore na proslavi jednog takvog pogroma – zločinačke ustaške „Oluje“ u Kninu i ove godine, pokazalo je da i nove vlasti u Podgorici imaju nameru da prate primer svoje braće „Belih (pravih) Hrvata“. Ovi u Crnoj Gori, prateći ludačke teorije ustaše Jevrema Brkovića i njegovih ideoloških učitelja Savića Markovića Štedimlije i Sekule Drljevića, zaista počinju da veruju da su oni „Crveni Hrvati“ – izvorno katolici i robovi Vatikana, Brisela...

Doduše, ropstvo u ovom slučaju je rodilo posrednog gospodara, ustašku obaveštajnu službu SOA, koja je generator nakaradne i srbofobne politike u Crnoj Gori. Činjenica da u crnogorskom udžbeniku za Poznavanje društva za 5. razred Srbi nisu spomenuti uopšte, svedoči o pokušaju da se zanemari da 33 odsto stanovništva (preko 205.000) diše srpstvom. Za njih su smišljeni i nazivi „Srbi-Crnogorci“, „Crnogorci-Srbi“, „Crnogorci srpskog porekla“, „Njegoševi Crnogorci“, tj. bilo šta što nije „Srbi“.

Srpskim jezikom zvanično govori 43 odsto građana Crne Gore, što bi značilo da i dobar deo „nacionalnih Crnogoraca“, govori tim jezikom. Apsurdna situacija je dovela do toga da svi „Crnogorci“, kojih je zvanično 41 odsto, ne govore svojim jezikom (34 odsto), već jezikom „drugog naroda“.

Međutim, koliko god bilo opskurno, smešno i tragikomično, situacija je itekako ozbiljna, jer su obrasci koje preuzimaju crnogorske vlasti identični onome što je već viđeno.

Od „crnogorskog naroda“ 1974., preko „ekološke države“ do Rankovog jezika, zastave, himne...

Ustavne promene u Jugoslaviji 1974. godine donele su tektonske poremećaje u odnosima naroda u toj zajedničkoj državi. Najednom, zajednička država postala je zajednica država, Srbija je pocepana na tri dela, a naknadna srpska pamet primećuje i to da je sudbina Crne Gore zapisana još tad.

U pogledu Hrvatske - Srbi su postali „konstitutivni“, te je ona tada definisana kao „država hrvatskog naroda i Srba u Hrvatskoj“. Službeni jezik je bio hrvatski, koji se nazivao „hrvatski ili srpski“. Taj princip „srpskohrvatskog“, koji je tretiran kao isti jezik, primenjen je i u Srbiji i u Crnoj Gori.

Međutim, za razliku od Hrvatske, Crna Gora je te 1974. godine definisana kao „država crnogorskog naroda i drugih koji u njoj žive“. Na to tada niko nije obraćao posebnu pažnju. Konstitutivnost naroda postaje važna u trenutku raspada SFRJ.

Hrvatska je svoj Ustav promenila 1990. godine i izbacila Srbe iz njega, kao i srpski jezik kao službeni. To je tada doživljeno kao čin neprijateljstva i uvod u genocid i etničko čišćenje 550.000 Srba u periodu 1991–1995. godine. Slovenija je početkom 1992. godine Srbe izbrisala iz registra stalnih stanovnika, čineći ih strancima bez prava da u njoj žive.

U Crnoj Gori se radilo perfidnije. Novi Ustav je donet 1992. godine i nazvan je „Žabljački“, po Žabljaku na kojem je usvojen. U njemu je u preambuli navedeno da je to država crnogorskog naroda, ali je usvojena i floskula o „ekološkoj državi“. Ta nova odrednica tumačena je kao pokušaj promocije „države“, koja je više država nego konstituent Savezne Republike Jugoslavije.

Srpski sentiment u Crnoj Gori bio je ipak isuviše jak. Mnogobrojni dobrovoljci, pa i oni iz današnjeg ustaškog legla – Cetinja, hrlili su u redove JNA da brane zemlju od pomahnitalih ustaških hordi. Konavle, Cavtat, Dubrovnik i dubrovačko zaleđe zapamtili su hrabre srpske sokolove koji su čistili ustaška teroristička uporišta.

Samo godinu dana nakon herojske odbrane otadžbine, na Cetinju se pevalo: „Sa Lovćena vila kliče, oprosti nam Dubrovniče“. Taj neobjašnjivi poriv pokoravanja i podilaženja Hrvatima dodatno je dobio na značaju po završetku rata. Konačni zaokret Mila Đukanovića 1997. godine i promocija ideje „Crvene Hrvatske“ kroz „neovisnu Crnu Goru“ doveli su do bližih veza sa Zagrebom i svesrdne podrške ustaških političkih elita cepanju srpskog bića u Crnoj Gori.

Jedan od najvećih zagovornika i apologeta ustaške „Crvene Hrvatske“ i „dobrosusjedskih“ odnosa sa Zagrebom, Ranko Krivokapić, ideološki tvorac Montenegra, odigrao je ključnu ulogu 2006. godine u uspostavljanju nove antisrpske Crne Gore.

Nakon pokradenog referenduma o nezavisnosti, njemu je Milo Đukanović, kao čoveku za vezu sa Zagrebom, 2007. poverio u ruke kreiranje novog identiteta. On je taj koji je provukao „Oj, svijetla majska zoro“, i to verziju ustaše Sekule Drljevića, za novu himnu Crne Gore. Crvena zastava sa dvoglavom kokoškom zlatne boje, njegov je izum.

Srbi su sami sebi najveći neprijatelji, a za „prijatelje“ uvek biraju najveće krvnike. Narodna mudrost je nepogrešiva. Ona mnogo govori i o načinu na koji je tretiran srpski narod od strane svojih „prijatelja“ prilikom donošenja „Rankovog Ustava“. Naime, na to da Srbi ne budu „konstitutivni“ i da njihov jezik ne bude službeni u Crnoj Gori, pristao je iz opozicionih redova Nebojša Medojević sa svojih 11 poslanika Pokreta za promene, izdavši svoje „opozicione drugove“ Srbe.

Najveći problem „Rankovog Ustava“ ticao se prećutne dozvole za asimilaciju. Naime, Podgorica je izbegla da Ustavom zabrani asimilaciju u potpunosti. Navedeno je da je zabranjena „nasilna asimilacija“, ali ne i montenegrizacija Srba. Ona podrazumeva sve one tehnike vlasti koje od slobodnog čoveka, Srbina, stvaraju roba – Montenegrina, Milogorca, na kraju i Crnogorca, tj. antisrbina.

Te tehnike obuhvatile su širok spektar odluka, zakona i programa, koji su za cilj imali stvaranje novog identiteta, koji će svoj život da započne kroz prosvetu i obrazovanje. Rezolucije o Srebrenici, pristupanje NATO paktu ili nespominjanje srpskog imena u udžbenicima samo su posledice politike montenegrizacije.

Promena naziva predmeta, seča srbista, izbacivanje srpskih pisaca

Montenegrizacija Srba u Crnoj Gori počela je pre samog proglašenja nezavisnosti 2006. godine. Prelomni trenutak desio se 2003. godine kada je zajednička država (kao 1974. SFRJ) prerasla u zajednicu država Srbije i Crne Gore. Novi okvir doneo je do tada neviđeni napad na Srbe u Podgorici. Vredno je napomenuti da su Beogradski dogovor 2002. godine potpisali predstavnici „žute kuge“, Zoran Đinđić i Vojislav Koštunica.

To što su 1999. godine u jeku NATO agresije na zemlju Đinđić i Đukanović pisali zajednički tekst za The New York Times u kojem su pozivali na nastavak bombardovanja dok Slobodan Milošević ne padne sa vlasti, naravno da ne znači da im je sve vreme bio cilj razbijanje zajedničke države i jedinstva srpstva.

Jednostavno, interesi stranih obaveštajnih službi za koje su radili poklopili su se. The New York Times rado „evropejcima“ sa krvavog Balkana daje prostor, a Đinđić i Đukanović su tip „Srba“ koji imaju želudac da pozivaju na ubijanje sopstvenog naroda. Ništa čudno i ništa strašno. Na kraju – što NATO nije uspeo tepih-bombama, osiromašenim uranijumom i kasetnom municijom, uspeli su Đinđić i Đukanović hemijskom olovkom.

Nimalo slučajno, po nezvaničnom razbijanju države, prvi se na udaru našao školski predmet „Srpski jezik i književnost“, 2004. godine. On je jednostavno preimenovan u „Maternji jezik“. U tom „Maternjem jeziku“ nije bilo mesta za srpske pisce. Posebno im je u oči upadao Sveti Sava, kao neprikosnoveni autoritet srpstva i svetosavlja, koji je zabranjen odmah.

Postepeno su izbačeni i Teodosije, Jefimija, despot Stefan Lazarević, ali i Bećković, Pavić, pa čak i Ljubivoje Ršumović, Dobrica Erić, Desanka Maksimović. Pisali su na srpskom – a ne na „maternjem“, dakle neprijatelji su!

Od navedenih pisaca za montenegrine, tj. „Crvene Hrvate“, veći su neprijatelji bili samo nastavnici koji su predavali srpski jezik i književnost. Nisu prihvatili da predaju izmišljeni predmet na Rankovom jeziku i morali su da budu uklonjeni. Masovno su dobijali otkaze, a onaj ko nije hteo da se povinuje i ko nije našao posao u Republici Srpskoj ili Srbiji, više nije radio u prosveti. Veliki broj đaka iz Stare Hercegovine, tj. Nikšića i okoline, iz protesta je školu pohađao u slobodnom srpskom Trebinju i Bileći, da bi učili i govorili svoj maternji, srpski jezik.

Avantura sa „maternjim jezikom“ potrajala je samo dok Crna Gora nije dobila samostalnost na pokradenom referendumu. Već 2011. godine nasiljem vlasti predmet je preimenovan u „crnogorski-srpski, bosanski, hrvatski jezik i književnost“, a nastava se „izvodi na crnogorskom jeziku“.

Srpski jezik je po Rankovom Ustavu ravnopravan sa „bosanskim i hrvatskim“, i u „službenoj upotrebi“. Ipak, iznad svih njih je nepostojeći „crnogorski“, koji je jedini „službeni“. Srpski, kojim, što je poseban apsurd, govori ubedljiva većina stanovništva, sveden je na jezik nacionalne manjine. Jednostavno govoreći, to bi bio jedini slučaj u istoriji da je većinski jezik zapravo manjinski...

Manipulacija i asimilacija se zapravo kriju u toj činjenici. Srbima ne može da se zabrani da se izjasne kao Srbi, ali će zato na popisu 2031. godine svima biti zabranjeno nacionalno izjašnjavanje, te će svi biti „Crnogorci“, tj. „građani“.

Srpski jezik govori ubedljiva većina, ali montenegrinska nacija gubi smisao ako je on službeni, zato je izjednačen sa nepostojećim „bosanskim“, a iznad njega je takođe nepostojeći „crnogorski“. Zastava Crne Gore je srpska trobojka sa dvoglavim orlom, ali pošto je to i zastava Srbije, oni će napraviti novu koja podseća na albansku.

Zbog srpskog karaktera Crne Gore gotovo da ne postoje svečane pesme koje ne veličaju Svetog Savu, Miloša, Lazara, Dušana – zato se za himnu uzima istorijski falsifikat ustaše Drljevića, sa neizmenjenim strofama koje je dopisao inače lepoj pesmi „Oj, junaštva svijetla zoro“, a koja originalno govori o „Njegošu, najmudrijoj srpskoj glavi“ koji spava na Lovćenu.

Treba li nakon svega da nas čude rezolucije o Srebrenici, učešće na proslavi „Oluje“ i nastavak ustaške politike?

Sa padom Đukanovića sa vlasti 30. avgusta 2020. godine Srbi u Crnoj Gori su pomislili da za njih dolaze bolja vremena. Đukanović je stvorio novu naciju, dao joj ime, jezik, istoriju, pa pokušao da joj da i crkvu. Međutim, Srbe nije uspeo da porazi i neutrališe. Štaviše, nakon svog tog nasilja oni su bili još jači i rešeni da očuvaju svoj identitet.

Politički predstavnici koji su se predstavljali kao „Srbi“, međutim, prevarili su svoje biračko telo. Prvo Zdravko Krivokapić, na čelu „apostolske vlade“ u kampanji je bio „100 odsto Srbin“. Po okončanju izbora postao je „200 odsto Crnogorac“. Danas je otvoreni zagovornik autokefalne „Pravoslavne crkve u Crnoj Gori“. Verovatno je za to i da Miraš Dedeić (Padre Mikele), blasfemični i opskurni sektaš i kockar, postane jedan od episkopa te crkve. To se desilo i sa ukrajinskim sektašima i raskolnicima nakon kanonskog nasilja koje su sproveli vaseljenski patrijarh Vartolomej i predsednik Ukrajine Petro Porošenko. Zašto ne bi moglo i u Crnoj Gori?

Politički pastorci Zdravka Krivokapića – Milojko Spajić i Jakov Milatović politiku svog političkog očuha oplemenili su idejama političkog oca – Mila Đukanovića i ideološkog ujaka Ranka Krivokapića.

Kada oni šalju predstavnika na proslavu ustaške „Oluje“, to je poruka Srbima da se spreme za „drugo poluvreme“. Ono neće biti na prostoru Knina i Benkovca. Tamo više nema šta da se kolje. Međutim, u Podgorici, Herceg Novom, Beranama, Bijelom Polju i Nikšiću živi 205.000 nepodobnih. Njihove krvi su ustaše žedne uvek. Fantastični odnosi ove dvojice sa Zagrebom, zbog čega ih Srbi i zovu „dvojac sa ustaškim kormilarom“ trasiraju put konačne asimilacije, a možda i etničkog čišćenja Srba.

Od brisanja iz udžbenika Poznavanja društva do upadanja u stanove i kuće, silovanja ćerki i supruga i klanja na kućnom pragu – granica je tanka i neprimetna. Još kada u svemu tome imate političku podršku „srpskih predstavnika“ (kuriozitet je to da je Andrija Mandić preko 10 godina bio u koaliciji sa Medojevićem, koji je pristao na Ustav 2007. godine), onda ste vi ti koji možete da zakucate poslednji ekser u sanduk srpstva.

Besomučno štancanje rezolucija o Srebrenici i nepostojećem genocidu, kao i ponavljanje floskula o „okupaciji od strane Srbije 1918. godine“, služe kao vrsta pritiska. Pre nego što nekoga očistite prvo ga dehumanizujte. Isto to je nacistima govorio Jozef Gebels pre nego što ih je njihov zajednički šef – Adolf Hitler poslao da istrebe Jevreje u Rajhu.

Dehumanizacija je najjače oružje. Zabranjivanje imena naroda, po receptu Austro-Ugarske i uz asistenciju Zagreba, jedan je od najvažnijih koraka. Nebrojeno puta u toku svakog dana od ustaša čujemo da u Hrvatskoj danas žive „pravoslavci“. Srbi, prema njima, imaju samo religijsku odrednicu „pravoslavac“, i to zato što je glupo nazivati ih „grko-iztočnjacima“ – tako ih je zvao Ante Pavelić.

Iste takve ideje se, zanimljivo, čuju i u Crnoj Gori i iz krugova SPC, odnosno Mitropolije crnogorsko-primorske, ali pre svega od strane montenegrina, crnogorskih ustaša. Poistovećivanje primorja, dedovine Svetog Save, sa „Dalmacijom“, što je postalo opšteprihvatljivo, govori o važnosti razumevanja ideje „Crvene Hrvatske“.

Na kraju, najopasnije ideje i najopasniji ljudi dolaze iz našeg krila. Guje koje gajimo u njedrima ubeđivaće nas da se srpski jezik u Crnoj Gori samo naziva crnogorski i da je to normalno. Ubeđivaće nas i da se pravoslavna crkva u Crnoj Gori treba tako da naziva jer ono „Srpska“ isključuje „nacionalne Crnogorce“. Ubeđivaće nas i da je priča o himni ustaše Drljevića prevaziđena, kao i da je dozvoljena asimilacija u Ustavu normalna.

Sve to će raditi i pokušavaće od nas da stvore agresore, nasilnike i genocidaše. Već viđeno? Kolone krajiških izbeglica na Sremskoj Rači potvrđuju...

Zato: IZGOVORITE IME NAŠEG NARODA!

(24sedam.rs)