Otac me je toliko tukao, da je maćeha zaplakala
Da kamen zaplače!
Shutterstock
"Otac me je toliko tukao da se i maćeha rasplakala"
Ovaj iskaz malog dečaka samo je jedna u nizu iskrenih i potresnih ispovesti maloletnika iz ustanova socijalnog rada, objavljenih u knjizi "Pozdravi nekog" psihologa Budimira Nešića i Vesne Ognjenović.
Pročitajte još:
Knjiga "Pozdravi nekog" je stvarana pre skoro 50 godina u Zemunu, a svoje prvo izdanje ugledala je 1972. godine.
Materijal za ovu knjigu sakupljen je redovnog rada autora na radnim mestima psihologa u Centru za socijalni rad - Zemun i Prihvatilištu za decu i mladež Beograd (obe ustanove su socijalne i tretiraju probleme počev od socijalne ugroženosti do najtežih slučajeva maloletničkog prestupništva)
Ljudske priče, sudbine, tihi vapaji za nedostajućom nežnošću, neobična poimanja ljubavi i iskonska potreba za pripadanjem sami su ispisali stranice ove knjige:
"Majka je bila ovde da me poseti i kaže: Ako ne budeš dobar, vodiću te kući", dečak, 9 godina.
"To su tihi glasovi koji se jedva čuju i bivaju zaglušeni onim preglasnim", rekla je pre nekoliko godina autorka Vesna Ognjenović.
A ovo su samo neke od dečijih ispovesti u pomenutoj knjizi:
„Ne valja mu (ocu) što voli da se tuče i što pije mnogo. Ali kad se lepo obuče, kad veže mašnu i kad se obrije – da vidite vi kakav je to čovek”
"Mama me prevarila, rekla je da će i mene da vodi u Nemačku i do poslednjeg dana sam živeo u nadi. Jednog dana mi se spremili i ja spakovao sve. Onda me deda poslao po taksi kod Vukovog spomenika. Ja izaberem najlepšeg, jedva šofer pristao. Mama i sestra već bile pred kapijom kad smo ja i taksi došli. Moje stvari zaboravile i ja otrčim da ih uzmem. Kad sam se vratio, nema nikog, samo moj deda plače pred kućom. A ja sve mislio da on nema suza", dečak, 9 godina u noći između 20. i 21. septembra 1970. godine pronađen na pijaci Zeleni venac kako spava ispod tezge.
Ovi odlomci iz knjige Pozdravi nekog su me podsetili kada imala priliku kao tinejdzer da budem sa decom iz Zvecanske... I dan danas se najezim i zaplacem na price koje su doziveli i kojima su prisustvovali. Nikada mi nije bilo i nece biti jasno zasto i kako je to moguce... ?
"Ja moram da odem čujete li moram u meni za mene života nema vi tugu ne poznajete, a ako ikada zaželite da je upoznate zavirite mi u dušu", devojčica, 17 godina dva puta pokušala samoubistvo i kao hitan slučaj primljena na psihijatrijsku kliniku.
"Parkovi su najbolji na svetu zato što nemaju ćoškove kao sobe", devojčica, 8 godina.
"Očuh ima svog sina, mama ima ovog najmlađeg, a mene nema niko"
"Kada sam bio mali, moj život je bio bedan. A kad sam porastao i bednoća je porasla", dečak, 16 godina, višestruki recidivista, "O ocu ne želi da razgovara. Kaže: ostavio me je kad sam imao 3 meseca, jeb*m mu dušu njegovu"