Živela sam sa zaraženima mesec dana u stanu!
Danonoćno merimo temperaturu, strepimo za bližnje, strepimo i da se same ne zarazimo.
Alo!/Vladimir Marković
Svaki dan, četiri nedelje, strepela sam da ću ostati bez čula ukusa i mirisa, da ću dobiti temperaturu i upalu pluća. Brat i otac su bili zaraženi. Cela porodica je morala u izolaciju, a komšije, kada su čule da imamo u kući dvoje pozitivnih, bežale se od nas ko đavo od krsta.
Ukratko, onaj ko nije osetio na svojoj koži šta znači živeti sa zaraženima koronavirusom, a biti negativan, ne može ni da pretpostavi u kakvoj agoniji može biti čovek.
Tata ne zna gde se zarazio
Iz mog iskustva ispostavilo se tačnim da je virus i te kako podmukao, jer baš kao što su mi govorili mnogobrojni sagovornici koji su bili zaraženi, ni moj tata ne može ni da pretpostavi gde se zarazio. Ipak, sigurno je jedno - i najmanje nepoštovanje mera može da dovede do zaraze.
Iako sam još od izbijanja epidemije koronavirusa u Vuhanu pisala o ovoj smrtonosnoj infekciji, intervjuisala na desetine zaraženih i članove njihovih porodica, te razgovarala sa vodećim epidemiolozima u Srbiji, bukvalno sam se skamenila kad mi je, prilikom kupovine u marketu, kao grom iz vedra neba stigla poruka od brata: „Tata je pozitivan na koronu!“ Gledala sam u poruku, a činilo mi se da sam upala u košmar. Bila sam sigurna da zaraza u moj dom neće doći nikada. I da je sve to negde daleko od mene. Bože, kako me je život demantovao!
Dogovorili smo se, još dok sam bila u prodavnici, da tata odmah pređe u moju sobu i koristi samo mali toalet, a koliko smo se brzo mi dogovorili i organizovali, toliko brzo su i komšije saznale da je tata inficiran. Ni ne sluti čovek kako se loše vesti brzo šire.
Komšija, koji se u tom trenutku našao sa mnom u hodniku, nije želeo da uđe sa mnom u lift, iako živi na višim spratovima. Rekao mi je samo da pozdravim oca i brzim korakom krenuo uz stepenice.
Shvatam da mi se život u trenutku potpuno promenio! Odmah po ulasku u stan čujem tatu kako iz sobe dobacuje: „Osećam se super.“ Kroz glavu mi prolazi da mu je prošle godine otkrivena senka na plućima, da je godinama bio strastveni pušač i da je sa svoje 63 godine i te kako rizična kategorija.
Svi odlazimo u kovid ambulantu, osim bake i deke koji se godinama slabo kreću usled hroničnih bolesti. Iako pokušavamo da muku okrenemo na šalu, brat tokom vožnje ponavlja kako je siguran da je zaražen, jer je svako veče gledao komedije sa tatom i slatko se smejao. Iako me ništa ne boli, imam utisak da me temperatura drma, a ispred kovid ambulante, iako je devet uveče, neverovatan prizor. Na stotine ljudi, koji kašlju i žale se da im je loše. Stavljam dve maske i vizir, za svaki slučaj.
Moj prvi test je negativan, majka je isto negativna, ali je brat pozitivan. Tata posle pet dana odlazi u bolnicu, kao lakši pacijent, a brat u izolaciju u sobu. Majka i ja strepimo sve vreme da se ne zaraze i baka i deka, jer smo znale da im ne bi bilo spasa, dezinfikujemo po ceo dan. Danonoćno merimo temperaturu, strepimo za bližnje, strepimo i da se same ne zarazimo. Nisam mogla ni da pretpostavim da će bolest sa drugog kraja sveta doći u moju kuću i da u sopstvenom domu neću moći da vidim najbliže nedeljama.
Ali je život nepredvidiv, baš kao korona.
Nakon mesec dana izolacije, svi moji ukućani i ja smo se opet testirali i sa velikim nestrpljenjem čekali rezultate testa, a onda je usledio hladan tuš! Nalaz je bio negativan svima, osim tati, koji je i dalje pozitivan. Uprkos tome što nema nijedan simptom, bio je siguran da će sa kumom okrenuti prase, ali, nažalost, ostaće u izolaciji do negativnog testa. Iako naša sreća nije potpuna, svesni smo da smo uz poštovanje svih mera dobili bitku protiv korone u našoj kući, a nadamo se da ćemo i tatu uskoro zagrliti i definitivno reći zbogom koroni.
Pročitajte još: