Dobrotvor Milomir Glavčić uz svoj narod i u teškim vremenima koronavirusa
Najveći dobrotvor potkopaoničkog kraja Milomir Glavčić u Kanadi živi već 73 godine, a svoje zemljake nije zaboravio ni u vreme korone. On je za sve meštane svog sela, kao i za još nekoliko stotina siromašnih porodica Kraljeva, Jošaničke Banje i okolnih mesta poslao 100.000 evra i pakete pomoći. Time je po ko zna koji put pokazao ljubav prema rodnoj zemlji i svom narodu.

Screenshot
Porodice su dobile između 2.000 i 5.000 dolara, a u 650 paketa spakovana je hrana i kućna hemija. Oko150 paketa otišlo je u rodno selo darodavca Pope.
- Kada mi je stigla molba da pomognem, nisam se ni trena predomišljao. Pomagao sam i ranije u gradnji raznih objekata, kupovini medicinskih aparata, ali to je za sve ljude. Sada sam jednostavno bio srećan da mogu pomoći onima koji nemaju, koji će se možda mom daru, mojoj humanosti ponajviše obradovati. Jer ja dobro znam šta znači nemati, biti siromah, a posebno bez pružene ruke pomoći. Jedan čovek iz tog kraja, davno, pružio mi je u takvoj nevolji parče hleba i toplu postelju i ja to posle sedam decenija nisam zaboravio i pamtiću dok sam živ - rekao je Glavčić.
- Kao mala sam ostala bez oca, a moja majka sa samo 30 godina ostala je udovica s petoro dece. Jedan od retkih koji su nam se tad našli bio je baš on - rekla je za „Alo!” Mira Kostović, Milomirova sestričina, koja ujaka od detinjstva pamti kao velikog dobrotvora.
Gladni dečak koji se nada
Za obećanu zemlju Kanadu Milomir je čuo iz bajke o gladnom dečaku kojem se iz prazne torbe za užinu javio duh i pitao ga za želju. Baš kao i naš junak, dečak iz bajke poželeo je da više ne bude gladan.
- Duh mu kaže: „Onda te šaljem u Kanadu! Tamo lete pečeni pilići i prasići, a sa svakog drveta vise kolači.” Imao sam osam godina i od tada sam svake noći legao i svakog jutra se budio sa mislima i željom da odem tamo - ispričao je Glavčić, koji je desetak godina kasnije svoju želju i ostvario.
Nju, kao ni ostale žitelje sela Kovači, pomoć humanog Kanađanina srpskog porekla nije iznenadila. Na njegova dobra dela već su navikli. Paketi s namirnicama, konzervama i sredstvima za higijenu obradovali su sve Kovačane, iako većina njih Milomira nikada nije upoznala.
Težak početak i srećan nastavak
Prvih godinu dana Milomir je kao emigrant radio najteže poslove. Radni dan mu je trajao po 16 sati, a glad ga je pratila svakodnevno. Zahvaljujući daru za biznis, ali i velikoj hrabrosti, otvorio je restoran, zatim motel, a onda i hotel sa četiri zvezdice. Poslovni uspesi nastavili su da se nižu sve do danas.
- Pare idu ako znaš da igraš mice. Ja sam dobro raspolagao i razmišljao sam šta kupujem i u šta ulažem - kaže Milomir i dodaje da je čak i kao vlasnik hotela sa suprugom pored Nijagarinih vodopada gajio luk, krastavac, paradajz, boraniju i ostalo povrće.
- On je otišao odavno i mi koji sada živimo ovde nismo ga nikada ni videli, ali, eto, on nije zaboravio da se u ovom kraju živi teško i da je narod zahvalan za svaku pomoć. Jake su i njegove reči da paket mora da stigne do svakog neugašenog ognjišta oko kog ima ljudi, a to nije malo, obradovao je 95 porodica samo u našem selu - rekla nam je Vera Veljković iz sela Županj.
O dobročinstvu ovog čoveka čulo se nadaleko. Autobiografiju „Sa trnom u nozi na dugačkom putu” objavio je kao svedočanstvo da čvrst srpski karakter može da odoli svakom izazovu, a da meko srpsko srce nikada ne prestaje da kuca za rodnu zemlju.
Niz bez kraja

Olja Simović
Opštoj bolnici „Studenica“ u Kraljevu kupio je aparat za kompjuterizovanu tomografiju vredan 247.500 evra, ultrazvučni aparat vredan 70.000 evra, najsavremeniji kabinet za magnetnu rezonancu vrednu 547.000 evra, kao i sanitetsko vozilo vredno 35.000 evra. Dao je 1.000.000 kanadskih dolara za most preko Ibra, a sa 200.000 evra pomogao izgradnju dečjeg vrtića „Milomir“ na Beranovcu, Hitnoj službi Opšte bolnice „Studenica“ uručio je ključeve novog sanitetskog vozila „fijat“ s kompletnom opremom za transport bolesnika vredno 35.000 evra.
