tužna devojčica
alo.rs
NATO bombardovanje 1999. godine

NATO bombardovanje 1999. godine

NATO bombardovanje 1999. godine, Foto: NATO bombardovanje 1999. godine

Pismo vojsci Simonida je 1999. poslala pošto su NATO bombe pale na prištinsko groblje i među mnogima raznele humke i njene majke Sunčice i dede. Seća se još da su je na početku agresije otac i baka sa bratom Milanom "spakovali" u Beograd, pa u Niš kod familije.

Pročitajte još:

 

 

Pošto su "kukali" da se vrate ocu, rođaci su im uslišili želju. Neki dan pre 30. aprila, u Prištini NATO se obrušio na gradsko groblje.

Simonidino pismo prenosimo u celosti.

"Dragi oficiri i vojnici, Imam 11 godina i živim u Prištini. Moja mama je umrla pre pet godina, pa me podiže moja baka. Tata i baka su me naučili da svake nedelje nosim cveće na grob moje mame i mog dede. Sada nedeljom nemam gde da odnesem cveće. Grobova moje mame i mog dede više nema. Razorili su ih oni zli ljudi što svakog dana i noći iz aviona ruše moju Prištinu. Dede se jedva sećam, a kada mi je mama umrla danima sam plakala i bila nesrećna. Baka mi je zamenila mamu. Njena ljubav mi je pomogla. Bila sam srećna sve dok zli ljudi nisu počeli da ruše moju Prištinu. Sada sam uplašena i uplakana.

Dragi oficiri i vojnici, ja ne plačem od straha... Plačem od tuge za mojom mamom i mojim dedom. Oni zli ljudi iz aviona su ih mrtve ubili. Sada plačem mnogo više nego kad mi je mama umrla. Sada ne znam gde su moja majka i moj deda. Na groblju ih nema. Tamo je samo ogromna rupa. Baka kaže da je moja mama na nebu. Bojim se da je tamo ne nađu oni zli ljudi u avionima i ponovo ubiju. Zato vam pišem ovo pismo. Ne dajte da mi ponovo ubiju mrtvu mamu. Oterajte ih sa mog neba iznad Prištine. Tamo je moja mama. A ja ću da odnesem cveće u onu ogromnu rupu na groblju. Ona će sa neba videti. Sve vas mnogo volim."

 

- Znam da sam čitala to pismo na mestu gde je nekada bio mamin grob i da su bili ljudi sa kamerama i sveštenici. Posle sam čula da je to bilo na TV, ali mi u Prištini tada nismo imali struje - ispričala je Simonida, skoro 20 godina posle tragedije.

Simonida je imala sudbinu sličnu hiljadama drugih Srba sa Kosmeta.

- Danas u Norveškoj sanjam kosovske božure. Živim i radim u gradiću pored Stavangera. Ne kukam, nama je sudbina ipak bila naklonjena. Otac Duško je živ, brat Milan se srećno oženio i postala sam tetka. Mi Maksimovići smo imali sreću jer imamo jaku porodicu. Svi smo bliski. Kada smo morali da idemo iz Prištine u Niš, prihvatila nas je familija i Bogu hvala - priča Simonida.

 

Ona je završila gimnaziju, a potom Farmaciju na Medicinskom fakultetu u Nišu. Vratila se na Kosovo i Metohiju i u Gračanici odstažirala godinu dana u apoteci, a potom je našla i posao u Nišu. Za priliku u Norveškoj čula je tokom studija, a odlučila je da "proba" na nagovor dečka. Danas je tamo, radi u apoteci, a radila je i na farmako-istraživanjima danske vlade u vezi sa dijabetesom. Ponosna je na svoju karijeru.

- Majka i deka ostali su na tom razrušenom groblju. Kada smo "išli", nismo mogli da ih ponesemo... Bilo nam je strašno teško. Onda, napunila sam 18 i ponovo sam otišla u Prištinu gde sam odrasla. Ali to više nije bio taj grad. Moja ulica nije bila onakva kakva mi je ostala u sećanju, kuće koje sam poznavala nekako su se smanjile, dvorišta nisu bila ista - kaže Simonida.

Pročitajte još:

 

Pre pet godina Simonida je ponovo išla sama na groblje u rodni grad. Ne može da opiše osećanja. Bilo je suza, srce je ubrzano tuklo. Devojka je pokušala da se suoči sa prošlošću...

- Mi koji smo bežali sa kućnog praga smo drugačiji. Idem u crkvu, upalim sveću i tada je majka uz mene. Kada je poželim, a to je često, znam šta ću. Pričala sam sa mnogo naših, proteranih Srba, kod svih je isto - rekla je ona.

Devojka kojoj je NATO ubio i mrtve, danas živi u zemlji jedne od članica Alijanse. Ne mrzi nikoga.