Inspektor Jeftić koji se borio protiv epidemije u Jugoslaviji: O varioli smo znali sve, o koroni ne znamo ništa
Rukovodilac beogradskog karantina “Bubanj Potok” Borivoje Jeftić tokom epidemije variole vere prenosi svoja iskustva i upozorava na moguće greške
print screen
Kako je izgledalo vanredno stanje i karantin tokom epidemije velikih boginja kod nas?
Nije postojalo vanredno stanje, niti je ono bilo neophodno uz osvrt na prirodu i poznavanje samog izazivača epidemije, terapijske mogućnosti, prethodne imunizacije stanovništva i mogućnosti revakcinacije. Naravno i uz osvrt na disciplinu stanovništva. Striktno su se poštovale sve odredbe zakona koje su proisticale iz amandmana na Ustav SFRJ a odnosile su se na zaštitu života i zdravlja ljudi od zaraznih bolesti koje ugrožavaju celu zemlju, osnovnog zakona o sprečavanju i suzbijanju zaraznih bolesti ali i odredbi krivičnog zakonika koje se odnose na ugrožavanje zdravlja građana. Postupanje je bilo utvrđeno i protokolima iz 1962. i 1968. godine. Shodno tome, uvedene su i neke od mera koje bi danas imale odlike zadiranja u građanska prava. Obavezni karantin bio je propisan za sve kontakte I reda (direktni kontakti sa obolelima) i II reda (indirektnog kontakta sa onima iz prve grupe) počev od nultih epidemijskih slučajeva na KiM i u Beogradu. Građani iz I reda kontakata zadržavani su u vanbolničkim karantinima, bolničkim karantinima i karantinskoj bolnici uz odvojene izolacije za obolele od variole u bolničkim karantinima. Dok su oni iz II grupe kontakata bili pod redovnim zdravstvenim nadzorom epidemiološke službe, u svojim domovima, i u njihov nadzor bila je uključena i grupa studenata IV godine medicinskog fakulteta, čini mi se da se u toj grupi nalazio i prof.dr Mijomir Pelemiš,danas penzioner. Zapravo, imali smo više epidemijskih žarišta od kojih su tri najznačajnija. Na KiM, u Novom Pazaru i Beogradu. A manja žarišta bila su i u Čačku, Smederevu i Požarevcu.
Prema nekim podacima iz tog perioda četiri bolnice u Beogradu koje su bile proglašene za karantin bile su opasane žicom, a prozori rešetkama. Koliko se stanovništvo pridržavalo upućenih mera i na koji način su bili informisani?
To je više prenesena fikcija iz umetničke dramatizacije režisera Gorana Markovića i filma “Variola vera”. Kad smo se već toga dotakli, Goran je sakupio najzanimljivije detalje sa traumatološkog odeljenja I hirurške klinike (zgrada današnje Urološke klinike KC Srbije u Resavskoj ulici) i iz stare dermatovenerološke klinike, današnja zgrada privatne bolnice “Aurora” u samom krugu KC Srbije. Taj film je urađen izuzetno verno (osim prikazanih emotivnih veza glavnih aktera) i drago mi je da su ušle i neke scene koje sam ja preneo prof. dr Miletu Nikoliću sa katedre higijene Medicinskog fakulteta, koga je između ostalih Goran konsultovao dok je pisao scenario. Jedna od tih scena je i kada milicioneri i grobari igraju fudbal u dvorištu bolnice (izvorno su igrali glavomet).
Konsultativno sam ulazio i u bolnički karantin odeljenja za hitnu hirurgiju i traumatologiju I hirurške klinike kod profesora Glidžića. A takođe i u vanbolničke karantine u hotelu Mladost (današnji hotel M), motelu Nacional, karantinu “Šumadija” na Avali (koji sam raspustio na kraju) i karantinu u kasarni “Bubanj Potok” u kome sam bio i rukovodilac. Vojska i milicija jesu čuvale te objekte ali ne sećam se ni žica ni rešetaka.U vanbolničkim karantinima vladala je stroga disciplina i organizacija dnevnih aktivnosti i poslova i građani u karantinu su aktivno radili na održavanju higijene prostora i druge potrebne poslove na organizaciji života. I to je osim praktične, imalo i psihološku funkciju. Bio sam po potrebi prisutan i na sednicama gradskog štaba. Odgovor i saradnja stanovništva na pozive da se prijave oni iz kontakata sa obolelima, odziv na obaveznu vakcinaciju kao i pridržavanje izrečenih mera, bio je impozantan. Nije bilo masovne panike, ali bilo je straha i ozbiljnosti. Kao i uvek bilo je i nekih usijanih glava i pokušaja mahinacija pojedinaca, ali u odnosu na celu sliku, to je bilo zanemarljivo. Građanstvo je obaveštavano redovno putem štampe, radija i televizije ali je i tada, kao i danas, bilo senzacionalističkog izveštavanja, doduše mnogo manjeg. Političari nisu želeli da uznemiravaju javnost, dok se ne sagledaju svi parametri i obim epidemije, a struka je vapila za tim, jer je to bio jedini način da se brzo otkriju svi kontakti. Tako, da je prva vest o tome, otišla u etar 25. marta, jer je na kraju politika popustila pod pritiskom struke.
Epidemija je trajala dva meseca. Šta je bilo krucijalno da je broj obolelih bio mali, s obzirom da je smrtnost, prema nekim podacima, bila kod 20-40 odsto zaraženih?
Obolelo je 175 lica a preminulo je 34, od toga 6 u Beogradu. Obolelih u Beogradu je bilo 34. Ovo je zanimljiv podatak s obzirom da je Beograd tada imao preko 1.6 miliona stanovnika i da je epidemija buknula u dve frekventne bolnice. To je samo dokaz koliko se stručno, organizovano i ozbiljno radilo. Smrtnost je u našoj epidemiji bila oko 20 odsto. Epidemija je išla u dva talasa, a prvi oboleli iz prvog talas je u proseku inficirao po 13 obolelih iz drugog. U Beogradskoj epidemiji preminulo je 6 obolelih. Od toga troje mlađih- od 13, 16 i 24 godine (koji nikad nisu bili vakcinisani) i troje starijih sa komorbiditetima. Tada nikome nije palo na pamet da licitira jesu li umrli od variole ili sa variolom?
Lanac intrahospitalne epidemije u Beogradu presečen je već 24. marta, tako da je jedino u vanbolničkom karantinu u hotelu Mladost bilo još 4 novoobolela. Krucijalan je bio munjevit, uporan i neumoran rad epidemiološke i virusološke službe. Radilo se neprestano na detekciji obolelih i istraživanja njihovih kontakata kao i striktne mere izolacije, sa jedne strane, ali i masovna i brza imunizacija skoro celokupnog stanovništva, sa druge strane. Brzoj imunizaciji doprinela je i dobra organizacija (od mesne zajednice, preko opštine, grada, higijenskih zavoda, domova zdravlja do bolnica) ali i upotreba Jet Gun uređaja za vakcinaciju, kasnije dopremljenog iz SAD.
Kakva je situacija bila sa lekarima i kako su oni bili zaštićeni?
Lekari, ali i celo medicinsko i nemedicinsko bolničko osoblje je samopregorno bilo predano svom pozivu, pacijentima i suzbijanju epidemije. Medicinsko osoblje je među prvima vakcinisano ili revakcinisano, uz primenu hiperimunog gamaglobulina i marborana. U zavisnosti od poslova koje su obavljali, štitili su se rukavicama, maskama (tada su uglavnom pamučne bile u opticaju), kapuljačama, zaštitnim naočarama, zaštitnim odelima i navlakama za obuću. Danas, toliko popularni viziri, nisu korišćeni. Bio je i manji broj delimično paranoidnih ispada kod nekih lekara, ali tada su pribraniji i iskusniji preuzimali vođstvo i pružali psihološku ali i ljudsku podršku kolegama.
Kada uporedite epidemiju variole vere sa koronavirusom, šta biste rekli u čemu je sličnost, a gde je razlika?
Teško je porediti. Svaki uzročnik je priča za sebe. Slično je to što se radi o zaraznoj bolesti koja se prenosi direktnim kontaktom ili kapljično. Slično je i to što je bilo intrahospitalnih epidemija. Takođe slično je i to što je na samom početku variola bila neprepoznata, dok je SARS-2 potpuno nov pa tako i jedna i druga epidemija imaju odlike nepoznanice i mistike.
Najbitnije razlike su u tome što je variola, iako odmah neprepoznata, ipak bila dobro znan posetilac, postojao je nekakav predhodni nivo aktivnog kolektivnog imuniteta, postojala je masovna vakcinacija kao i primena hiperimunog gama globulina, marborana, rađena je čak i separacija antitela iz plazme preležalih pacijenata. SARS-2 je potpuna nepoznanica, nema još dokazane specifične terapije, kolektivnog imuniteta, ni vakcinacije i samim tim iako je variola kontagioznija i otpornija u spoljnoj sredini, u epidemiološkom smislu SARS-2 je kada se sve to uzme u obzir, možda i opasniji protivnik. Pa je stoga jedina i glavna protivepidemijska mera za COVID-19 što šira izolacija.
Da li je postojala zabrana kretanja i koliko su se ljudi pridržavali ovih uputstava?
Osim onih u karantinskoj bolnici, bolničkim i vanbolničkim karantinima zabrana kretanja važila je i za one iz drugog reda kontakata u kućnim karantinima. Negde oko 3000 ljudi je bilo pod merama samo u Beogradu. Vojska i milicija čuvale su ulaze u karantine i prilaze gradovima i mestima sa vakcinacionim punktovima. Unutra ili napolje moglo se jedino ili sa potvrdom o vakcinaciji ili da se vakciniše na licu mesta. Vakcinacija je bila opšta i obavezna, da ne kažem prinudna ali su se građani uglavnom javljali dobrovoljno. U najvećem miru i redu strpljivo su čekali na vakcinaciju. Karantin je trajao 21 dan. Ostale zemlje su prema putnicima iz naše zemlje sprovodili ulazni karantin u trajanju od 21 dan takođe. Sahranama preminulih prisustvovala je milicija i jedino članovi najuže porodice.
Koja je Vaša preporuka za borbu sa pandemijom našim lekarima?
Da na ispravan način koriste ličnu zaštitnu opremu tokom rada. Da budu uporni na sprovođenju mera i da se drže struke. Nikako da ne podležu populističkim pritiscima odakle god oni dolazili.
Na koje populističke pritiske mislite?
Mislim na pritiske javnosti da se mere ograničavanja kretanja ukinu ili ublaže sa raznim obrazloženjima. Politika možda i ima kredita da se time kusura, ali dignitet medicinske struke ne sme nikada da postane njen potkusur. Moj lični utisak je da u ovoj epidemiji što se sprovođenja mera tiče, tas stoji na strani struke kako god to nekome prijalo da čuje ili ne.
Postoje dva potpuno suprotna pristupa ovoj zarazi- stroga kontrola u većini zemalja, i opušteniji pristup kako bi stanovništvo prirodno steklo imunitet. Šta Vi mislite o tome?
Igrom slučaja, prvi karantin na planeti bio je formiran u Dubrovniku 1377. godine i od tada nema dvoumljenja kako se bori protiv epidemije. I ja tu nemam sumnje. Sve se samo pokazuje. Dok Kina koja je čak katančila ulaze stambenih zgrada u nekim gradovima, ima proglašenu pobedu nad epidemijom, liberalne zemlje poput Italije, Španije, Francuske i SAD su na kolenima pred njom i počinju i one sa restrikcijama. Čak je i Leven, premijer najliberalnije Švedske, pre neki dan izjavio da se mora reagovati jer će biti na hiljade mrtvih. U tom trenutku Švedska od 10 miliona stanovnika je imala 400 preminulih i skoro sedam hiljada zaraženih uz svu disciplinu stanovništva.
Koliko je lekara zaraženo i umrlo tokom epidemije velikih boginja?
U epidemiji u Beogradu obolelo je 5 zdravstvenih radnika. Od toga troje lekara i srećom niko od njih nije preminuo. Prva je preminula medicinska sestra Dušica Spasić a i jedan njen kolega je takođe bio oboleo. Oboleo je i preminuo i nemedicinski radnik koji je radio na garderobi pri prijemu pacijenata na odeljenju traumatologije I hirurške klinike. Ako se dobro sećam preminula je i jedna medicinska sestra iz Čačka, takođe nevakcinisana. U Beogradu je preko sto zdravstvenih radnika bilo u karantinima.
Šta Vi mislite o uvođenju policijskog časa?
Policijski čas je nepopularna mera ali je zaista neophodna kada nemate drugog izbora. Zapravo, potpuni policijski čas 24/7 je san snova za svakog epidemiologa. Šalu na stranu, on kao mera uvek dolazi kao poslednja linija odsudne odbrane, ali uvek primereno modifikovan datim mogućnostima i situaciji. Smatram da je za plato epidemije koji se stidljivo promalja ovih dana uz povećani broj testiranih a blago opadanje broja detekcije novoinficiranih zaslužna i mera produženja policijskog časa vikendom od pre dve nedelje.
Šta je realno očekivati kada će nastupiti kraj epidemiji? Da li će se sezonski vraćati?
Nezahvalno je davati sada takve procene jer se po prvi put susrećemo sa ovim infektivnim agensom. To će u mnogome zavisiti od poštovanja protivepidemijskih mera i brzine kojom epidemija bude savladana. Odnosno kada potpuno budu presečeni putevi prenošenja. Ukoliko trajanje epidemije bude previše dugo, nije za ne verovati da nam SARS-2 postane redovni sezonski gost. Što svakako neće više imati jednaku težinu, jer ćemo imati i vakcinu i određeni nivo razvijenog kolektivnog imuniteta. Narodski rečeno poznavaćemo se više nego dobro.
Kada realno treba očekivati vakcinu?
Bila bi velika sreća da se to dogodi najkasnije do kraja godine, ali je realnije očekivati da do toga dođe u rano proleće, iduće godine.
Ima mnogo teorija zavera. Da li je ovo biološki rat, virus stvoren u laboratoriji od SARS-a i virusa sa slepog miša i načina da se revidiraju ekonomski odnosi i preusmere finansijski tokovi kod sila moći?
Kakve god da su nečije teorije, kada imate defakto prisutnog ovakvog neprijatelja morate se boriti onako kako medicina zasnovana na dokazima nauke, a ne imaginacije, strahovima i floskulama nalaže.
Ako me pitate da li SARS-2 ima potencijal kao biološko oružje, on to ima! Uostalom kao i svaki drugi poznati solidno infektivni agens relativno otporan u spoljnjoj sredini sa širenjem aerosolnim, direktnim ali i sporogenim putem. Da bi bio na takav način uspešno zloupotrebljen, ne sme se prenebregnuti notorna činjenica da bi ste u aktuelnom slučaju morali imati stranu koja je na njega imuna ili zbog drugih razloga za njega nedodirljiva, što sada nije slučaj, pa ovo nema odlike biološkog rata i ja u to ne verujem. Ugrožene su podjednako i najjače zemlje sveta ali i najslabije, preko 200 zemalja je ovim pogođeno.
Koliko sam razumeo genetičare, biološki inženjering nije još toliko odmakao da se rekombinovanje i umetanje niza genskih struktura ne može uočiti i dokazati. Oni bi izgledali neprirodno strogo isprekidani, kao kada biste ženi prirodno duge plave kose, umetnuli segment crne konjske dlake, bez spontane zone mešanja. Do sada kažu genetičari, ali i virusolozi, takva nepravilnost nije uočena, već samo spontana mutacija.
Ekonomski su najviše pogođene jake ekonomije i najbogatiji ovime gube najviše, a niko ne voli da gubi. Stoga je remodelovanje ekonomskih odnosa posledica, a ne uzrok ove epidemije i sigurno će doći do nekakvih promena koje uvek sigurno nastupe nakon ovakvih planetarnih dešavanja.
Koju pouku treba da izvuče svet iz ovog iskustva?
Nema jake ekonomije bez jakog, efikasnog, spremnog, edukovanog i opremljenog sistema zdravstvene zaštite, kao i dovoljno edukovanog kadra. Kao što ekonomija per se, bez zdravih ljudi ne predstavlja ništa tako je i oprema bez stručno edukovanog medicinskog kadra ništa više do izložbeni eksponat tehnologije. Jaka nacija, znači zdrava nacija, a zdrava nacija je i bezbedna nacija.
Zašto je Italija tako teško prošla tokom ove zaraze. Zbog mediteranske opuštenosti, 5G mreže ili “novog puta svile”?
Nonšalantnost i nedisciplinovanost, sklonost da se uvek kontrira establišmentu ali i neiskustvo u skorašnjoj protivepidemijskoj borbi uz manjak kapaciteta jedinica intenzivnog lečenja (broj respiratora) je tome kriv. Nisu pravovremeno krenuli sa oštrim i adekvatnim merama. Najveći doprinos tome dalo je početno nesnalaženje i pokušaj zbrinjavanja obolelih u redovnim bolnicama, arhitektonski višespratnim monolitnim građevinama, koridornog ili polikoridornog tipa, Sa centralnom ventilacijom/klimatizacijom bez specijalnog filtriranja i operacionim salama i sobama za izolaciju, bez regulisanog negativnog pritiska. Kada imate veći priliv takvih obolelih, onda ih što bi se vojnom terminologijom reklo, zbrinjavate “od sebe”. Dakle, smeštate ih u tzv. vanbolničke izolacije, karantine, hotele prizemnog bungalovskog tipa što je najpovoljnije, jer postoji veći broj sanitarnih čvorova. Tu je laka pristupačnost, kontrola perimetra i razdvajanje ukrštanja čistih i prljavih zona. Ukoliko nema adekvatnijeg prostora, mogu biti podesne sportske dvorane pa i sajamska zdanja. A ukoliko je i to nemoguće, može biti organizovano pod određenim uslovima i pod šatorima, čak ako treba i na livadi.
Da li je virus najstrašnija bolest novog milenijuma?
U svakom slučaju, neophodno je mnogo više investirati u zdravstveni sistem.