Manastir
Tanjug/Dušan Aničić
Manastir

Tanjug/Dušan Aničić

Manastir, Foto: Tanjug/Dušan Aničić

Vidovdan spada u nepokretne crkvene praznike, a po Starojulijanskom kalendaru koga se pridržava Srpska pravoslavna crkva uvek pada na 15. jun. Formalno, slavi se sedam mučenika za veru, ali suštinski važniji su nam Kosovo ili narodna verovanja.

Koren Vidovdana, kao i svetog Vida i ostalih svetaca je, naravno, paganski. Vid je u prehrišćansko doba smatran vrhovnim božanstvom, "Bogom nad bogovima", a svi drugi bogovi tek polubogovima.

Pročitajte još:

 

Formalno, slave se sveti mučenici: Vito, Modest i Kriskentiji, sveti prorok Amos, prepodobni mučenik Dula, sveti Jefrem - patrijarh srpski i blaženi Avgustin - episkopa Iponski. U srpkom pravoslavnom kalendaru ne postoji dan sveca s imenom Sveti Vid (iako postoji taj ranohrišćanski svetac koga pravoslani priznaju a Rimokatolička crkva slavi 15. juna, ali po Gregorijanskom kalendaru). Pre više od jednog veka, tačnije tek 1892. godine, Srpska pravoslavna crkva je Vidovdan prvi put unela kao praznik u svoje kalendare, stavljajući ga u zagradu iza proroka Amosa i kneza Lazara, čije je kultove negovala.

Vidovdan

printscreen

Vidovdan, Foto: printscreen

Verovalo se da je Vid svevideće božanstvo, pa se kasnije nastali Vidovdan smatra i praznikom za oči, odnosno praznikom koji "otvara oči".

Veza Vidovdana s vidom manifestovala se i u narodnoj medicini. Uoči praznika ili na praznik izjutra, brali su travu zvanu vidovčica, stavljali je u vodu i njome se umivali. Činili su to zato da preko godine ne bi bolovali od očiju. Ponegde su vidovčicu čuvali i koristili onda kada bi im oči obolele.

Bilo je, na primer, veoma važno šta će se toga dana videti. Ono što bi čovek tada video, u tome bi, po opštem uverenju, kasnije imao uspeha.

Bolnica

Tanjug/Dušan Aničić

 

U selima pod Fruškom gorom, na primer, na praznik izjutra seljaci su se umivali rosom i pri tome govorili: "Oj Vidove, Vidovdan, što ja očima video, to ja rukama stvorio."

Sličan običaj zabeležen je i kod Banatskih Hera. Tamo su majke na Vidovdan dovodile svoje kćerke do plota, a ove bi se obraćale svecu: "Vido, Vidovdane, što god očima vidim, sve da znam raditi".

U nekim su krajevima iznosili na videlo svoje tapije i obligacije, u drugim su vadili novac iz kase i brojali ga.

Bilo je mnogo postupaka te vrste.

Na Vidovdan se mogla videti i budućnost. Toga dana se mnogo gatalo i proricalo. Kao i u nekim drugim prilikama, činile su to najčešće devojke nadajući se da će videti budućeg izabranika.

Plaža

Alo!/Masanori Jošida

 

U Bosanskoj krajini devojke su uoči Vidovdana brale crveno cveće vid, kao i modru vidu. Ubrano cveće pred spavanje su stavljale pod jastuk i govorile: "O moj Vide, viđeni, o moj dragi suđeni, ako misliš jesenas (da me prosiš), dođi večeras, u prvi sanak na sastanak." Verovale su da će se to i dogoditi, da će im budući muž doći u san.

U okolini Vlasenice devojke su uoči praznika brale vidovu travu i pripremale još ponešto.

Nalivale su vodu u lonac koji je kupljen bez pogađanja, zatim uzimale malo hleba i soli, detelinu sa četiri lista i jednu tkanicu koju bi prebacile preko lonca. Po završenim pripremama, devojka bi pre spavanja rekla: "Sveti Vide i vidova travo, otvorite mi oči da vidim svoga suđenoga. Ako je daleko, evo mu detelina od četiri krila, neka k meni doleti; ako je gladan, evo mu soli i hljeba, neka se najede; ako je žedan, evo mu vode, neka se napije; ako ne može preko vode preći, evo mu ćuprije (misli na tkanicu), neka pređe."

Toplotni talas

Printscreen