Baka, baba starost penzioneri
Profimedia
Baka, baba starost penzioneri

Profimedia

Ilustracija: Profimedia

Srpsko selo Raške oblasti odbrojava svoje poslednje dane - gasi se, ostaje bez stanovnika. Iz sela vode jednosmerni putevi sa dva kraka. Jedan krak vodi u druge krajeve središnje Srbije i u svet, a drugi, jednosmerni krak vodi na onaj svet. Na vraćaju se u selo ni jedni ni drugi. Sve je više napuštenih domova i sela bez ijednog stanovnika. Korov se širi i buja, proždire njive, puteve, zgrade, kao da otima naš ljudski prostor.

Tragedija srpskog sela je tragedija srpskog naroda. Ova tragedija izgleda toliko očigledna da je bespredmetno da se o njoj kaže bilo šta. A sa druge stane, izgleda da niko ne vidi šta se dešava sa selom, ponašamo se kao da je sve normalno. Na kraju, svima će se to žestoko osvetiti, jer gubitkom naroda gubi se sve: suverenitet, sloboda, teritorija, identitet, budućnost, pamćenje.

Dučić reče da je najveća nestreća biti iistovremeno star, bolestan i siromašan. Upravo ta nesreća je zadesila srpsko selo, bar u Raškoj oblasti, ako mi nije dopušteno da govorim o drugim delovima Srbije.

Evo jedne istinite epizode koja sve kaže.

Jednom sam za vikend bio u Sopoćanima, na svom imanju. Dolazi iz sela jedna žena koja deluje užasavajuće: poluslepa, stara, sva u ritama, sva izgrebana od trnja, zapuštena. Prilazi mi pipavim hodom sasvim blizu, poštapajući se krivom čvoravom motkom, zagleda me dugo i bez reči, kao da proverava da li me vidi, odjednom pita: “Jesi li ti Dobro”? Potvrdih.

Pročitajte još:

“Kumim te bogom i svim živim da mi napišeš da sam umrla.” Ne razumem šta mi kaže, sve mislim da se pogrešno izrazila, da je htela nešto drugo da kaže. Pitam: “Je l’ hoćeš da ti napišem da si bolesna?” “Jok. Napiši mi da sam umrla, kumim te ko boga.” ” Mogu da ti napišem, baba, samo da si bolesna, drugo ne pišem, to se piše u mesnoj kancelariji.” “Ništa mi to ne vredi. Molim te, napiši mi da sam umrla, da pošaljem sinu da dođe da ga još jednom vidim dok nisam umrla.”

Znam odakle je, putovala je peške kroz trnje oko četiri kilometara, poluslepa, i usput ju je trnje izgrebalo, ruke i lice joj krvare. Razumem težinu njene molbe, njena molba je teška do boga, poslednja, predsmrtna želja, stresno deluje na mene sam njen izgled, a njena molba me zaledila, vedar dan mi se smračio. Razumem je, ali ne mogu da joj pomognem. “Baba, napisaću ti da si teško bolesna, na samrti, pa pošalji sinu, doći će on sigurno.” “Ništa mi to ne vredi, samo mi ti napiši da sam umrla, kumim te i preklinjem.” Objašnjavam joj da to ne smem da napišem.

Otišla je plačući bez glasa, nisam siguran da se živa vratila kući.

Taj stres me i danas drži. Dugo nisam išao za vikend u Sopoćane. Ništa tužnije u životu nisam doživeo. Bio sam na sahranama. One su svečanost u odnosu na neizmernu tugu nemoćne, stare i slepe majke. (Mislim da će čitalac shvatiti da sam lekar po struci, te me je starica zato tražila.)

Komentari (3)

nn

26.10.2018 21:28

svaki gradjanin Srbije sa primanjima ispod proseka treba da dobije bar 1 gratis voznu šeljezničku kartu za jedno povratno putovanje na ime i da ne moze niko da se ustupi.

Da pitamo sina za njegovu stranu price?

26.10.2018 23:17

Super, sada ce svi da se raspekmeze, hvale doktora i kude sina. A sta ako se ispostavi da je taj sin krv propljuvao da majku dovede u grad i civilizaciju gde bi bila okruzena unucima i blizu doma zdravlja i bolnice, apoteke i pijace? Al ga je ona odbila jer ne ide sa rodne grude. Gde unuke mogu da izujedaju zmije, gde se stize makadamom ako nema kise, gde... Osnovno novinarsko pravilo je cuti obe strane. Njega je pojelo ovo novo, glad za klikovima, po cenu kanibalizma.

Srle

27.10.2018 14:29

Ovo je samo jedna prica od mnogih. Evo ja zivim na Varcaru gde ima mnogo starih ljudi. Jedna moja komsinica je bila starija gospodja kojoj sam rado pomagao kada je trazila moju pomoc ali kad sam dosao u zgradu (pre par godina) vec je bila dosta asocijalna tj. otudjena od ljudi. Niko od njenih nije dolazio sve dok nije preminula. Tuga kako je zivela sama, zapustena u prljavom stanu.