Putovanje
pixabay.com
Putovanje

pixabay.com

Putovanje, Foto: pixabay.com

Kao i svaki čovek naviknut da misli više na dobro nego na loše, nisam dozvoljavao da me poremeti užasavajuća činjenica da nekoliko hiljada kilometara od mene ljudi umiru od korona virusa. Nisam ni trepnuo, a već mi je na pragu i postoji milion pitanja na koje nemam odgovor - a jedno me muči danima. Šta će biti kada se svi mi studenti vratimo kućama?

 

Verovatno je svaki drugi čovek trenutno u svetu upoznat sa stanjem broja umrlih od Covid-19, a taj broj nažalost raste svakog dana. Prema poslednjim podacima, više od 9.000 ljudi preminulo je od ovog virusa, dok je preko 220.000 zaraženo, i taj broj nažalost svakog dana raste.

Istina, mnoga istraživanja pokazuju da je moja generacija od 20-30 godina manje podložna tragičnom ishodu nego recimo penzioneri, ali to ne menja moju brigu za ljude sa kojima provodim vreme.

Međutim, bez obzira na to koliko statistika bila "na mojoj strani", ja se sa skoro 30 godina nikada bespomoćnije nisam osećao. Zašto? Pa, jer svojom nepažnjom i nebrigom mogu da dovedem nekoga u životnu opasnost bez imalo namere i da zbog toga žalim do kraja života.

Tu leži moj najveći strah. Ne plašim se toliko sa sebe koliko činjenice da ćemo svojim povratkom nenamerno doneti virusu u gradove u kojima je korona manje ili nimalo zastupljena. Priznajem, nisam očekivao da ću tokom vanrednog stanja uzeti pušku i stati na prag da se branim od zombija, ali mi je u nekom paralelnom univerzumu i to bilo logičnije od virusa koji ne mogu da vidim, a kad osetim to, znači da je već kasno i da sam verovatno nekoga već doveo u opasnost.

Noćima sam išao u krevet i budio se uz pitanje - šta će jedan student koji je ostao bez sobe da radi u Beogradu ili bilo kom drugom gradu osim da se spakuje i krene svojoj kući. Ruku na srce, veliki broj nas njie previše vešt u kuhinji, a ni dovoljno situiran da svaki dan kupuje ili naručuje hranu dok traje izolacija.

Za razliku od onih koji nemaju izbora i moraju da se oslone na onu "ma neće mene" ili "dovoljno sam jak da odbijem koronavirus" i na svoju ruku krenu kući, ja ipak imam izbor jer živim u stanu. Ignorisaću osećaj nostalgije i straha koji imam kada razmišljam o tome i izdržaću ovu izolaciju kao što bi trebalo da uradi svako od nas. Šta je mesec dana u poređenju s gorkim osećajem krivice i griže savesti kada bismo iz nehata zarazili svoje starije ili roditelje? Pa ništa, kap u moru. I zato ne mrdam iz stana.

Nedavno sam u jednoj emisiji čuo rečenicu gosta koji je rekao: "Sve vreme očekujem i nadam se da smo stvoreni za nešto više od ovog života", i bez obzira na šta je tačno mislio - imam osećaj da je sada taj trenutak. Svako od nas ima priliku da maltene spasi život onom drugom, koliko god ekstremno vam to zvučalo - a upravo mi studenti možemo da budemo vetar u leđa svima. Poštovanjem i pridržavanjem pravila koja su ustanovljena od strane stručnjaka - svako od nas može da bude superheroj. I zasto apelujem na sve kolege studente, poštujte savete stručnjaka zbog ljudi kojima se vraćate i zbog sebe! Ako imate bilo koga u gradu u kom studirate, probajte što duže da odložite svoj odlazak kako ne bi došlo do eksplozivnog širenja koronavirusa. Budite solidarni i empatični sada više nego ikada, a ako se pitate kako...

Opomenite starije da izlazak iz izolacije nije pametna ideja. Na svakih dva sata provetravajte prostorije, vodite brigu o svojoj higijeni, izbegavajte kontakt mesec dana ako je to potrebno za veće dobro. Budite staloženi i prizemni pri kupovini namirnica, ostanite kod kuće ako već ne idete na fakultet. Ništa neće pobeći jer je sve stalo zbog pandemije i tačno je da neko vreme nećemo polagati ispite, ali u međuvremenu imamo priliku da položimo onaj najteži - ispit zrelosti.

Tagovi