Upravo taj nesklad doveo je do toga da se, prema procenama stručnjaka, čak oko 700 miliona tona pepela i šljake nalazi na deponijama, jer se godišnje iskoristi svega pet odsto ovih materijala, dok se u Evropskoj uniji upotrebljava čak 90 procenata.

Drugim rečima, u državama EU pepela i šljake praktično nema na deponijama, jer se tretiraju kao deficitarna roba. Zbog toga su te zemlje prinuđene da ih uvoze ili da ponovo aktiviraju stare deponije kako bi obezbedile dovoljno materijala za građevinsku industriju.

Za razliku od takve prakse, Srbija je ovaj potencijal zakopala i ne uspeva da ga adekvatno iskoristi.

Istovremeno, količine ovog otpada postaju sve veće. Elektroprivreda Srbije godišnje proizvede oko 7,5 miliona tona pepela i šljake, što čini približno 80 odsto ukupnog industrijskog otpada u zemlji. Zbog nedostatka prostora za novo odlaganje, u pojedinim termoelektranama to već počinje da utiče i na redovno funkcionisanje postrojenja.

Kako bi se makar delimično rešio ovaj problem, u poslednje vreme načinjeni su određeni pomaci, među kojima je i potpisivanje desetogodišnjeg ugovora između Elektroprivrede Srbije i TITAN Grupe. Ovom saradnjom, grupa u čijem sastavu posluje i Titan Cementara Kosjerić, proširuje proizvodnju u okviru svoje platforme alternativnih cementnih materijala (ACM).

U okviru tog aranžmana planirano je korišćenje oko pet miliona tona svežeg letećeg pepela iz termoelektrane TENT B, čime TITAN dodatno osnažuje svoje dugoročne strateške resurse u oblasti niskougljeničnih materijala.

Na značaj ovog ugovora ukazao je i Žan-Filip Benar, izvršni direktor za energiju i cementne materijale TITAN Grupe.

-Ovaj dugoročni ugovor podržava našu ambiciju profitabilne dekarbonizacije kroz rast ACM poslovanja i naše ciljeve neto nulte emisije i cirkularne ekonomije i donosi značajne ekološke koristi i pozicionira TITAN da isporučuje niskougljenične materijale visokih performansi, kreirajući vrednost za sve zainteresovane strane – naveo je Benar.

U skladu sa strateškim planom „Titan Forward 2029“, TITAN Grupa je najavila da će kroz ulaganja vredna pola milijarde evra nastaviti razvoj integrisane globalne ACM platforme. Ova platforma omogućava plasman inovativnih, niskougljeničnih proizvoda visokih performansi, kroz širenje kapaciteta za nabavku i trgovinu, nova partnerstva, kao i primenu sopstvenih tehnoloških rešenja na postojećim i novim tržištima.

U Srbiji je ova saradnja usko vezana za EPS, čija pepelišta zauzimaju oko 1.600 hektara zemljišta, uglavnom visokog poljoprivrednog kvaliteta. To dodatno otvara pitanje zašto Srbija ne primenjuje međunarodna iskustva, uključujući i primere iz regiona. Naime, leteći pepeo se u svetu već decenijama koristi kao sastojak betona, što potvrđuje i primer brane Hungry Horse u Sjedinjenim Američkim Državama, izgrađene još 1953. godine, u koju je ugrađeno čak 120 hiljada tona ovog materijala.

Brojne zemlje pepeo smatraju resursom, pa se u Evropskoj uniji reciklira gotovo u potpunosti. Slična praksa postoji i u okruženju – u Sloveniji je iskorišćenost pepela dostigla nivo od 90 procenata.

U takvim okolnostima, kada je globalno prepoznat značaj letećeg pepela, posebno je paradoksalno da u Srbiji, gde sagorevanjem uglja u termoelektranama svake godine nastaje između šest i sedam miliona tona pepela i šljake, najveći deo tog materijala završava na deponijama umesto da se koristi u betonu. Ovo je još nelogičnije imajući u vidu da je proizvodnja električne energije u svetu ozbiljan i racionalno vođen biznis, u kojem se svaki trošak nastoji smanjiti. Jedan od načina za to je upravo prodaja pepela kao sirovine. U Srbiji je ta praksa gotovo zanemarljiva, pa EPS umesto dodatnog prihoda ima gubitke, jer decenijama mora da ulaže u izgradnju i održavanje deponija.

Prema podacima iz studije „Cirkularna ekonomija kao šansa za razvoj Srbije“, koju je podržao OEBS, EPS godišnje izdvaja oko 50 miliona evra samo za održavanje deponija i odlaganje pepela, što predstavlja značajan finansijski teret.

Leteći pepeo – neiskorišćeni adut

Jelena Carević, docentkinja Građevinskog fakulteta u Beogradu, za „domaće medije“ ističe da je reč o apsurdu, jer postoje svi preduslovi za znatne koristi.

  • U Srbiji, termoelektrane proizvode velike količine letećeg pepela koji se nedovoljno koristi i često deponuje na obradivom zemljištu. Istraživanja pokazuju da leteći pepeo ima veliki potencijal u cementnoj industriji, ali je trenutno slabo iskorišćen. Povećanje upotrebe letećeg pepela u građevinarstvu moglo bi doneti ekološke i ekonomske koristi - objašnjava Carević.

Sličan stav izneo je i profesor Jovan Despotović, član Upravnog odbora Inženjerske komore Srbije, na jednom od međunarodnih skupova posvećenih pepelu.

  • Pepeo se pokazao kao materijal koji štedi novac. Na Građevinskom fakultetu su urađene studije i za puteve, i za tlo i železnicu. Uradili smo studije i za hidrotehničke objekte, što se tek sprema u Evropi. Potrebne su nam uštede u ovoj oblasti, zamena materijala, zaštita životne sredine, smanjenje emisije CO2 u cilju dostizanja cirkularnosti ekonomije. Imamo 700 miliona tona pepela, polovina se baci, prospe. Razlog za to je što nam nedostaje strategija za korišćenje pepela, koji je naš zlatan grumen. Ko bude dovoljno pametan da to iskoristi, biće heroj Srbije - naveo je Despotović.

Prema mišljenju stručne javnosti, ključ za veću iskorišćenost leži u uspostavljanju posebnog operatera koji bi centralizovano upravljao distribucijom pepela i ulagao u neophodnu infrastrukturu.

Dok se takav sistem ne uspostavi, pepeo će i dalje završavati na deponijama umesto u zgradama i putevima, pa ostaje mala verovatnoća da se, na primer, u projektu Beograd na vodi jednog dana podigne kula nalik Burdž Kalifi, čiji bi zidovi bili građeni uz pomoć pepela iz domaćih termoelektrana.