Boško Kozarski
privatna arhiva
Crkva Sveće

G. Srdanov

U ovim rečima Branka Miljkovića nespretno se krije, jer i želi da je vidimo, čista i sjajna istina koju mi pravoslavni ispovedamo, da nema Vaskrsenja bez smrti i da pepeo svetinje iznad Vrela u Metohiji jeste samo plodno tlo na kojem će nići sjajnija episkopija.

Iako je Studenica Hvostanska naizgled iščezla iz materijalnog sveta, a činilo se i iz svesti nas Srba, evo se već desetak dana oglašava zvonima koja se jače čuju od Rodopovog, pronađenog na razvalinama svetinje.

Oglasila se kroz bombastične naslove, TV kajrone, tvitove, FB statuse i sve ovovekovne vidove glasnika. Oglašava se i kroz poeziju, ali za nju u masmedijima više mesta nema, pa mi je preostalo samo da zloupotrebim svoju kolumnu i u vidu svedočanstva ostavim zapis, poetsko svedočanstvo o trajanju svetinje:


Opustela osta nakon seobe
Bez reči Istine iza oltara
Nemoćna dok je u prah drobe
Dok je tuđin ruši i razara
Metohiju celu ranjena gleda
Ispraćajući tiho dane slave
Dok joj Arbanas pun đavoljeg jeda
Sa zidova guli svetiteljske glave
I raznose kamenje načetog oltara
Kupolu ruše, a krste lome
Sa zemljom je sravniše! O, košmara!
Da zavapi nema ni snage, ni kome...
Vekovi ćute, dok ona čeka
Da joj se vrate i da zapoje
Svetosavci novoga veka
Što se nemog zaborava boje
I poče poj!
Nebo se spusti na brdo kraj Vrela
Mokra planina u raj se obrati
Odzvanja pesma zavetna, vesela
Srbin se svojoj svetinji vrati!
Zarežaše zveri na božije delo
Kao što čine od samoga postanka
Gle čuda kako srušeno postaje celo
Vaskrse pesmom Studenica Hvostanska!