Nismo isti
Ratovi i sukobi, kao i mržnja koja ostaje posle njih godinama, decenijama i vekovima, jesu besmisleni, ali, nažalost, neke komšije se time hrane.
RAS
Mladi vaterpolisti Partizana doživeli su ozbiljan napad usred Zagreba, koji važi za miran grad, gde su fašistički nastrojeni stanovnici u manjini. Opreznost je uvek bila na višem nivou u Splitu i Zadru, a umesto da se i tamo smanjuje mržnja, ona se rasplamsava i u „tolerantnom“ Zagrebu.
Dok stotine studenata dolaze organizovano vozovima u Beograd na žurke, druže se sa vršnjacima iz Srbije, koji ih dočekuju raširenih ruku i insistiraju da im budu lični vodiči kroz prestonicu, u Zagrebu nisu bezbedni ni mladi sportisti, koji su tamo otišli da se takmiče, a ne da provociraju.
Kako se ispostavilo, jedan vaterpolista je imao majicu sa grbom Partizana, što je dalo povod huliganima koji su šetali prestonicom komšijske države sa bakljama da napadnu 15-godišnje dečake. Kada se premota film i saberu svi napadi na Srbe na komšijskoj teritoriji, nemile scene nisu iznenađenje. Skidaju tablice, razbijaju šoferke, pa zašto ne bi i lomili prste.
Zašto su naše komšije neprijateljski nastrojene, zar mi na Balkanu nismo svi isti? Očigledno nismo. Neki će reći da je to do mentaliteta, ali ne sme se zaboraviti od čega se sastoji kampanja svakog političara u Hrvatskoj. Od veličanja ustaštva, raspaljivanja najgorih poriva i neprekidnog pominjanja Srba. Taj recept se pokazao kao uspešan i primenjuje se sve više, dok se u Srbiji samo oni ekstremni, koji su u velikoj manjini, bave Hrvatima. Jedina svetla tačka je što je Hrvat spasio srpske dečake od huligana, jer definitivno nisu svi isti!