"Političari kažu biće rata, ne želim da im verujem"
Glumac Dragan Marinković Maca, koji devedesetih godina nije želeo da napusti porodični dom u Sarajevu, gde je buktao rat, prvi put otvoreno govori o tome zašto današnji političari žele da vide krv na ulicama.
Milan Ilić
Kako je ispričao u nedeljnom intervjuu za „Alo!“ , za sukobe je kriva isključivo vlast, a osim toga objašnjava da je estrada danas i te kako poročna, da se devedesete nikada nisu ni sklanjale sa ulica, ali i koliko je zapravo danas u Srbiji teško biti umentik jer država ne daje pare za kulturu.
- Politika je jedna kurva koja želi da zavadi ljude kako bi bez razloga uništavali sopstvene živote. Kada jednom pristanemo na manje nego što zaslužujemo, tada zaboravljamo koliko uopšte vredimo.
A kada zaboravimo koliko vredimo, ne znamo više ni koliko suštinski zaslužujemo. To je problem ovih prostora. Jedina nada za ove prostore je obrazovanje, jer tada ne možeš da gutaš ove gadosti koje ti serviraju kojekakvi političari.
Da li verujete da može da dođe do rata posle zapaljivih izjava koje smo slušali ovih dana?
- Moram da kažem, biću opet naivac kao što sam bio devedesetih u Sarajevu, kada sam dok je trajao rat ostao u Bosni sa majkom, da apsolutno ne verujem da ponovo može da dođe do rata, iako sam preživeo ta dva užasa. Samo onaj ko je preživeo rat zna o čemu govori. To uopšte nije naivna stvar, političari kao da žele da do toga dođe. Rat je jedno zlo, ne mogu da verujem da je tema u 21. veku da li će biti rata ili ne. Ova poslednja dešavanja u Bosni, ni sam ne mogu da dođem k sebi kad shvatim da je to tema današnjice i da postoji opasnost da dođe do sukoba.
Ko je kriv za to?
- Kriva je neobrazovana stoka, koja je u stanju da obuče uniformu i izađe s puškama da ratuje. Mislim da je to problem na Balkanu - što neobrazovani ljudi žele da ratuju, a svi odlično znamo da nema potrebe za tim. Neću da se ratuje, hoću da živim normalno u zemlji gde to nije potrebno. Razumem da je ovo plodno tlo za stoku i stado koje nije obrazovano, a ima potrebu za ratovanjem i sukobima. Kako drugačije nazvati ovu gomilu ljudi kojima možeš da manipulišeš da naprave stanje da teku potoci krvi.
Šta vam kaže majka, koja je u Sarajevu, i prijatelji koji su tamo?
Nataši Bekvalac nije mesto u pozorištu
Glumac ističe da pevačicama poput Nataše Bekvalac nije mesto na daskama koje život znače, jer je taj posao ostavljen isključivo glumcima.
- Znam da sam igrao u Rijeci u teatru kada su se svi čudili kada je Severina igrala u „Glembijevima“. Za seriju, film može da bude tako neko ko će upasti da glumi, ali za predstave treba da bude neko ko je dovoljno potokovan znanjem. Spadam u onu grupu ljudi koja brani svoj esnaf, ali treba da postoji obrazovanje da bi neko mogao da bude glumac, arhitekta, lekar. Danas se mnogi ljudi iz hobija bave pojedinim stvarima, ali to je bezobrazluk i uopšte nije u redu - kaže Marinković.
- Razgovaram poslednjih dana sa prijateljima koji su političari i rade u vladi, oni mi kažu da uopšte nije naivno. Verovao sam da se to samo dešava zbog izbora u Bosni, ali oni su mi rekli da je vrlo ozbiljno. Ne mogu da verujem da o tome pričamo u 21. veku, ljudi su ludi ako hoće da ratuju. To može da se dogodi preko noći, da izvedu puč i da počne rat. Teško mi je kada pomislim da može da dođe do toga jer imam sinove, jednog od šest, drugog od 12 godina, za koje treba da se borim da ih izvedem na pravi put. Majka mi je još u Sarajevu. Nije uplašena, ali uvek imaš drugu percepciju sa strane.
Gde se danas bolje živi, u Srbiji ili Bosni?
- Apsolutno je isto. Sve je to u 100 grama, kompletna bivša Juga. Kakvi su nam problemi, takvi su nam i životi. Bukvalno preslikani životi svih sa plusom ili minusom, ali u suštini, gde si bio - nigde, šta si radio - ništa.
Postoji li korupcija, koliko ste se sretali sa tim?
- Kod nas je to neizlečivo. Mi to imamo u DNK. Ima je na sve strane, to je u Srbiji postala najnormalnija stvar, svi su korumpirani. Ne znam šta se kod nas na Balkanu može desiti da nema mita i korupcije? Da li postoji neka stvar koja može da spreči to, teško bih mogao da odgovorim.
Da li je teško u Srbiji biti glumac i od toga živeti?
- Jeste, žalosna je kultura u Srbiji. Država se uopšte ne interesuje za kulturu, već za sve druge stvari, što je sramotno. Umetnost su davno zaboravili. Naći sponzore i pokušati da napraviš predstavu, to je To šta država danas izdvaja za kulturu je zaista smešno i jadno, kako onda da očekuješ da narod bude normalan, ako ti ne želiš da im priuštiš neki dobar film ili seruju u domaćoj produkciji.
Verujete li da novi ministar to može da promeni?
- Najveća glupost na Balkanu je da ljudi misle da će se nešto promeniti ako dođe novi ministar kulture. Kad on kao jedinka sedne u fotelju i počne da menja, to je nenormalno. Iznad njega postoji neko ko to diktira, a on kao pojedinac može vrlo malo da promeni. Sve je to na globalnom nivou, treba da se svi vratimo porodici i bavimo se njom, pa bi onda, kada bi pogledao sa strane, video da bi svi bili mnogo srećniji i uspešniji. Ne može meni život promeniti ni ministar kulture, ni predsednik Vlade ni neko treći. Svoj život mogu da poboljšam isključivo sam, svojim radom i trudom.
Govorite kao neko ko uopšte ne veruje u političare?
- Najveća iluzija je verovati u političare. Znam ih na hiljade, to su ljudi kojima ne možete verovati. Kako ćeš verovati nekome poput takvih ljudi. Oni su rođeni da prevare i da naprave sliku da je nešto bolje.
Da li su se vratile devedesete na ulice i postale normalna pojava?
- To je normalna pojava da se ljudi rokaju, koliko imaš ubistava na zapadu? Beograd je epicentar takvih dešavanja, uz jutarnju kafu vidite stravične naslove. Toga ima, bilo je i biće. Nije to ništa što može da se zaustavi, jer je opšti haos u državi, to je normalna pojava.
U ratu ne znaš da li ti je to poslednja devojka u životu
Zašto sa majkom niste napustili Sarajevo za vreme rata?
- Onaj trenutak kada ne znaš kada je kraj, faktički nikad niko nije snimio film o tome. Ne znaš da li ti je devojka sa kojom si to veče poslednja devojka i da li si ti njoj polednji momak. Banalna stvar, ali sve je bilo lutrija. Nikada nisi znao kada je kraj, to je bilo najstrašnije. Ljudi su bili izgubljeni, jurnjava po ulici i bekstva mi se i dalje javljaju u glavi. Nisam želeo da odem, ostao sam sa majkom kako bih sačuvao njen život. Tada je u Sarajevu bio haos. Ali očigledno život svakog izbeglice ne može se opisati i ne bih želeo nikome da bude izbeglica bilo gde na svetu. To je nešto najgore što čoveku može da se dogodi. Bilo mi je teško da se borim za život svoje majke i svoj, ali nadam se da neću da doživim isti scenario sada, dvadesetak godina kasnije.