Svi me pitaju, kako bre, VATERPOLISTA, a NE VOLIŠ MORE!
Vaterpolo je, kaže, počeo da trenira, zbog "krive kičme, ravnih tabana i viška kilograma"
Svakog leta je sa svojim "delfinima" heroj nacije! Uglavnom zbog zlatnih medalja, ponekad samo razlog je srebro ili bronza. I sinoć je Dejan Savić, selektor srpskih vaterpolista bio junačina i to usred Barselone! Vodio je svoj tim do četvrtog uzastopnog evropskog zlata i izjednačio rekord Mađarske.
Dejan Savić vaterpolo je počeo da trenira, kako uz karakterističan osmeh kaže, zbog "krive kičme, ravnih tabana i viška kilograma". Banjica i vaterpolo klub Partizan, bili su logičan izbor za ovog momka koji je odrastao na Miljakovcu. Rođen 1975, Dejan je odrastao u Beogradu osamdesetih godina 20. veka, za koje smatra da su, možda, i najbolji dani glavnog grada.
2. Dejan Savić - I really love this man, what a coach this is. Yesterday he became european champion with our water polo national team. Also he won medals before with them! pic.twitter.com/2WERE7Htx4
- Beograd kao Beograd je tada živeo možda i svoje najbolje dane, ne zato što sam ja bio svestan toga ili zato što sam bio klinac pa sam imao tu dečju perspektivu, nego i u očima starije sestre koja je živela "Novi talas" i grad koji je živeo 24 sata. Beograd se u suštini izgradio sedamdesetih godina kada je nastalo sve, i "Dom kulture", "Mostar" i "Gazela", "Terazijski tunel" i tako dalje. Tada je gradonačelnik bio (Branko, prim. aut) Pešić, koji je bio pravi Beograđanin, kao i svi ostali koji su dolazili sa strane, koji su se osećali kao Beograđani, i Đoko Vještica i Duško Radović i ostali.
Šta je obeležilo tvoje odrastanje?
- Mi sa Miljakovca, da kažemo, sa oboda prestonice, stalno smo govorili da "idemo do grada". Okupaš se i obučeš svoje najbolje odelo i idemo. To je podrazumevalo šetnju od Slavije do Knez Mihajlove. Nije bilo automobila kao sada i nije nam bilo dostupno sve. Znali smo da su pljeskavice ili na Slaviji ili kod hotela "Moskva", tu je naravno bio i "Nišlija" kod Palilulske pijace. Tada su cvetali kafići, više se nije pila turska kafa, odnosno, domaća, već su svi počeli da ispijaju espreso. Kafane su bile prave kafane, a ne ove veštačke. Danas svaka kafana koja stavi karirani stolnjak misli da je kafana, a u suštini nema dušu zato što ljudi danas ne idu u kafanu da slušaju muziku nego da budu na "Fejsu" i u suštini da prikažu da su bili u kafani.
E, to je selektor.
Na terenu i van terena - pobednik.
Blago timu koga vodi.
I bravo.
Dejan Savić i vaterpolisti Srbije ??? pic.twitter.com/4r2az5OeG3
U devedesetima kreću nešto teža vremena...
Beograd je jedno veliko selo i dan danas, a te devedesete su ga napravile ruglom koje opstaje i danas. Bespravna gradnja, kiosci na sve strane, bez urbanističkog plana... I danas mogu da se vide ostaci svih tih nesrećnih godina. Kad današnja mladež kaže "blago vama vi ste živeli desedesetih", pomislim "Ne daj, Bože". Ne samo zbog nemaštine, sankcija i tako dalje, nego i zbog lošeg izbora muzike, modnih detalja...
Kada si igrao u inostranstvu da li ti je činjenica da si odrastao u Beogradu pomogla?
- Nikada nisam imao problem bilo gde da sam bio jer sam po prirodi prilagodljiv, i znatiželjan. Uvek sam istraživao i gradove i kulture u koje sa odlazio tako da sam bio spreman i kao što sam rekao, prilagodljiv.
Za vreme igračke karijere, igrao si u Španiji i u Rusiji. Sada kao selektor vaterpolo reprezentacije Srbije često putuješ i boraviš duže vreme van zemlje. Imaš li neki ritual kada se vratiš u Beograd. Šta je to što ti najviše nedostaje?
- Imam, svaki put kad se vozim taksijem od aerodroma do kuće pitam se "Oh my God, gde ja živim!" (smeh) Ne šalim se, ozbiljno je tako. Nisam nikad razmišljao o tome. Možda sam ranije imao ritual, ali sada imam porodicu, imam decu i vraćam se njima i to je ono što željno iščekujem. Sa druge strane, naravno da imam svoju kafanu i rado odlazim tamo, pogotovo što je u mojoj zgradi.
Dejan Savić na klupi Srbije:
Olimpijske igre: ?
Svetsko prvenstvo: ??
Evropsko prvenstvo: ???
Svetska liga: ?????
U čemu najviše uživaš u gradu?
- Volim "25. maj" zato što tu živim. Volim nedeljno jutro, tu jutarnju mirnoću kada svi spavaju. Nema veze da li sija sunce ili je čuveno novembarsko mračno beogradsko sivilo. Jednostavno, najviše volim nedelju ujutro u Beogradu i volim da vozim praznim ulicama. Deca obično imaju neke obaveze i ja moram da ih vozim, i onda stvarno uživam u tome da posmatram prazne ulice i jednostavno gledam grad. Ne mogu da kažem da je to ritual, ali to volim.
Šta je to što "25. maj" čini posebnim?
- Pogled! Pogled koji pruža "25. maj" me smiruje. Sve najvažnije odluke u životu koje moram da donesem, što profesionalne, što životne, donesem tako što ostanem sam sa sobom i sa tim pogledom na reku.
Da li to znači da Dunav voliš više od Save?
- Volim Dunav, ali volim i Savu jednako, zato što moj drugar Risto Maljković ima kafanu na Savi tako da i tamo vrlo rado idem. Reke pružaju jednu mirnoću, u svakom slučaju voda me smiruje.
S obzirom da te voda smiruje, znači li to i da voliš more?
- Ne volim more. To moja supruga zna. Odlazak na more meni nikad nije bio odmor. Više volim da otputujem nede gde još nisam bio, da mogu čisto istraživački da budem nastrojen. Recimo, Lisabon, na primer. Ali ako već moram da idem na more, onda idem zbog žene i dece da ispoštujem njihove želje, ali se ne brčkam puno.
Podsetimo. Dejan je 2009. godine bio pomoćni trener univerzitetske reprezentacije Srbije. 2011. godine postao je trener vaterpolo kluba "Crvena zvezda" sa kojom je već u narednoj sezoni osvojio "Ligu šampiona". Iste godine preuzeo je i kormilo seniorske reprezentacije Srbije.
Sportski i dzentlmenski potez XXI veka.
Tesko da ce neko na ovaj nacin
jos neko odati priznanje svom protivniku,
jedan, jedini SAVIC DEJAN. pic.twitter.com/56AMvD3ehy