Nenad Krstić
Profimedia
Nenad Krstić

Profimedia

Nenad Krstić, Foto: Profimedia

Nenad Krstić je u razgovoru za Blic govorio o svojoj karijeri, kao i o tome zbog čega se kaje i šta bi promenio da može da vrati godine.

- Samo povrede, imao sam ih toliko da su me sprečile da budem bolji igrač i možda ostvarim još bogatiju karijeru. I ne samo zbog toga, nego sam se zaista i puno patio kroz te procese povreda i vraćanja na teren. Ostalo bih sve uradio isto. Čitav moj košarkaški put od Kraljeva, preko Beograda, do Amerike, vraćanja u Evropu i reprezentacije ne bih menjao. Ako je bilo pogrešnih poteza, a bilo ih je, iz njih sam učio, sticao iskustvo i bivao bolji - kaže Krstić.

Sećamo se tuče u Atini, kada ste u prijateljskom duelu Grčka - Srbija stolicom udarili Burusisa. Kako gledate sada na to?

- I nakon svih ovih godina stidim se tog postupka. To nije ono što treba da gledaju deca jer je sport nešto potpuno drugačije i mora mladima da se prezentuje u pozitivnom smislu. Sportisti se tako ne ponašaju, ali ako može biti opravdanje, sve se desilo u velikom žaru borbe kada ne razmišljate puno, nažalost. Nepromišljenost sam platio suspenzijom i pritvorom, uslovnim i novčanim kaznama i iskustvom koje ne bih ponovio.

Bilo vam je teško?

- Tuče na sportskim događajima se dešavaju u žaru borbe, nema drugog razloga. Najviše me zabolelo što sam u tom trenutku ostao sam. Igrači su, naravno, morali da idu, a stručni štab nije ostao uz mene i bilo mi je mnogo teško. Iako mi je ambasador rekao da ništa ne pričam kod sudije za prekršaje, ja nisam izdržao, bilo je to jače od mene. Pitao sam ga da li bi možda neki kapiten reprezentacije Nemačke, Amerike, Francuske, bilo koje zemlje, sedeo kod sudije za prekršaje ili bi već odavno bio u svojoj zemlji. Jer mislim da je sve to tada bilo „više od igre“. Mi smo mala zemlja i osetio sam da nam vraćaju za neke stvari. Sudija je ćutao, blago se nasmejao i shvatio sam da neko drugi ne bi sedeo na mom mestu.

Da li ćete ostati u košarci?

- Još je sve sveže. Nadao sam se da ću moći da igram, ali zimus sam prelomio da se povlačim jer je zdravlje ipak na prvom mestu. Voleo bih da ostanem u košarci, to je ono što najbolje znam da radim. Ako se vrata otvore negde, na prvom mestu bih voleo da radim sa decom. Videćemo da li će neko prepoznati moje ambicije.

Šta je to što u karijeri možete nazvati ostvarenjem sna?

- Ništa ne može da zameni reprezentaciju, nije fraza, tako je. Bio sam kapiten šest godina, verujte, nisam ni sanjao o tome. Prevazišao sam snove jer biti kapiten Srbije je najveći ponos. I ljudi me sada, nakon završetka karijere, prepoznaju više kao kapitena reprezentacije nego igrača koji je nastupao u inostranstvu. Igrač pečat stiče igranjem u reprezentaciji svoje zemlje. Kroz nacionalni dres sam stekao prijatelje, kumove...

Žalim za Evroligom i zlatom sa Srbijom

Postoji li nešto što ste želeli, a niste uspeli da ostvarite kao košarkaš?

- Da. Ako za nečim žalim to je činjenica da sam iznad svega želeo zlato sa reprezentacijom i nisam ga osvojio. Na klupskom nivou takođe sam hteo da osvojim Evroligu i nisam uspeo. Tri puta sam bio na završnom turniru, jednom mi je sve izmaklo u poslednjoj sekundi utakmice. Bio sam veoma blizu ostvarenja tih želja, ali, eto, nisam uspeo.