Zoran Petrović: Sudije se podmićuju? Onda bismo svi bili multimilijarderi!
Ono što je danas Milorad Mažić u evropskom i svetskom fudbalu, to je nekada bio Zoran Petrović (66).
Alo/M.Metlaš
Dugo vremena naš najbolji sudija delio je pravdu na dva svetska prvenstva, finalu Kupa UEFA, Superkupu. Danas je predsednik Sudijske komisije FSS-a, ali praktično nema funkcije koju ovaj sudijski velikan nije obavljao u karijeri.
Petrović je ovog puta ekskluzivno za „Alo! Sprint“ otkrio detalje iz svoje karijere, koje u vremenu dok je sudio nisu bile poznate fudbalskoj javnosti...
Sa Zoranom smo krenuli vrlo direktno u razgovor - prvo pitanje je bilo o podmićivanju sudija, o kojem se često priča.
- Odmah odbacite 95 odsto kao trač, kao želju nekoga da tako bude. Nije tačno. Da je to tako, koliko se priča, među nama bi bilo multimilijardera. Bili bismo i na „Forbsovoj“ listi. Nema veze. Kako mogu klubu da obećam da će pobediti ako ne pređe sredinu terena, ne uđe u protivnički kazneni prostor? Šta, da sviram penal na sredini? Ta priča nekome odgovara, iz kojih razloga - ne bih o tome. Ne verujem ni da bih bio precizan u odgovoru. Imate ljude koji su u fudbalu, recimo, samo za kladionice. Za zarađivanje na taj način.
Hajde da malo promenimo pitanje: Da li ste sudili neku utakmicu da ste primetili da je dogovorena?
- Učimo sudije da budu oprezni, da ne nalete na varku, a klubovi se dogovorili. Četvoro oči morate otvoriti i ne smete se mešati. Koliko je bilo takvih utakmica u prošloj sezoni? Ne smem da kažem. Došao sam na mesto sa kojeg moram to da ispravim. Ja sam dokumentovao sve, da smo došli do dna i da dalje od ovoga nije moglo.
Koliko je utakmica bilo sumnjivo lani?
- Neki klubovi su igrali 37 utakmica, bilo je dva-tri sporna kluba, pa izračunajte. Svega je bilo. Privatizacija je zato teška stvar. Šta mislite, zašto ne mogu da se privatizuju večiti? Jedan klub kupi Abramovič, a drugi neki Kinez. I Zvezda zgazi Partizan, ili obrnuto. To je stalni rat navijača. U takvoj situaciji bilo bi mrtvih. Ovako je nedefinisano. Nije ni državni, ni privatni, neki miks.
Da li je nekada neki klub tražio vaše izuzeće?
- Samo jedanput - Gojko Zec. Bio je u Zvezdi. Prigovorio mi je jednu stvar, koju svako ko prati fudbal zna. Prijateljska utakmica pre početka sezone, igra se na „Marakani“, 1:0 za Zvezdu, ja dosudim slobodan udarac za Partizan. Prekazi uzme loptu i da gol sa 20 metara. Zec kaže da sam znao da Preki ume da da gol iz slobodnjaka. Pa, svi na svetu to znaju! Zvezda ga je podržala u početku, ali smo posle mesec dana izgladili sve, elegantno. Iz Partizana se nisu nikada bunili oko mene, iako nisu imali rezultat.
Šta mislite o VAR tehnologiji?
- Dugo se vodi borba između, s jedne strane, javnosti koja je oličena u pre svega u televizijskim kompanijama. Oni radi svog interesa i većeg interesovanja publike traže neke promene, traže da ne bude grešaka, što mislim da je pogrešno. To uništava i duh pravila igre i samu fudbalsku igru. Zaboravlja se, pritom, da sudija u trenutku donosi odluku i to sa jednog jedinog mesta. Lako je posle obdukciju vršiti sa 26 kamera iz svih mogućih uglova i pronaći da nešto nije bilo dobro. Shvatate da sam protivnik preterane upotrebe tehnologije. Ono što mi je najlogičnije je ta gol-tehnologija. Da li je gol postignut ili nije. Jer, u fudbalu je najvažnije postići gol. Tu je bitno da je regularno.
Sme li sudija javno da kaže za koji klub navija?
- U principu sme. Kad sam došao na Prvu ligu Jugoslavije, 1979, bio sam interesantan svima jer sam imao 27 godina. Nikad ranije niko pre 30. godine nije došao na tu ligu. Tada su me pitali novinari, pokojni Rade Stanojević nije mogao da mi oprosti na izjavi: „Kad sam na terenu, vidim dve boje, dve ekipe, kad sam na tribinama, ne navijam, ali simpatišem Partizan“. Tamo sam kao klinac igrao fudbal šest godina. Moraš da voliš neki klub da bi voleo fudbal. Moram vam ispričati anegdotu s kraja devedesetih. Raspišemo poziv za školu suđenja u Beogradu. Damo rok za prijavljivanje, ali smo uvek imali naviku da oni dođu kod nas u Savez da predaju prijave da bismo videli kako izgledaju. Jednom prilikom, uđe dečko visok, sigurno je imao 195 centimetra. Naočit, sportskog izgleda. Pitam ga: „Sine, koji ti je omiljeni igrač?“ I čekam da kaže Maradona, Pele, a on: „Kobi Brajant“. Rekoh mu: „Sine, pogrešio si prostoriju. Siđi dva sprata, tu je košarkaški savez, ti nisi za ovo“.
Svaka Mažićeva greška se zna. Vi ste možda napravili više, ali se nisu videle?
- To je bila naša prednost. Ali, možemo da kažemo da smo bili apsolutni amateri. Jedno s drugim ide. Danas su zahtevi veći, nadoknade su veće, toga momci moraju da budu svesni. Ne pada to s neba, ima da se pomuče.
Binić i dalje ima ideju da sudije budu profesionalne?
- Manje-više, najjače sudije su profesionalci. U Engleskoj, Španiji, Turskoj, Nemačkoj... Tamo je već profesionalni odnos.
Mislio je da sudije budu profesionalci, zaposleni u Savezu?
- Ne može to. Nama je potrebno mnogo sudija, ima milion utakmica. Nema to ko da plati. Nama deca dolaze da budu sudije u 16. godini.
Koliko ste utakmica prekinuli?
- Nekoliko. Poslednja je bila Sarajevo-Dinamo, 1991. Na poluvremenu doleti konzerva piva s tribine na kojoj su navijači Sarajeva. Već je treperilo. Što se tiče naših utakmica, derbi je uvek zanimljiv. Maži činim da ga oslobodim tog tereta. Zamislite da neko sudi 12, 13, 14 utakmica, kako da se oseća.
Da li sudija sme da navija za neku ekipu?
- Prema mom mišljenju, obavezno je da sudija navija za neki od klubova, jer onda to znači da voli fudbal. Nisu nam potrebni košarkaši. Ovde se prave veštačke podele. Ne mogu nikako da prihvatim da sudija može u derbiju da navuče na nekoga. I u bivšoj SFRJ je najveći uspeh bio da sudiš derbi.
Ko je najveći igrač kome ste sudili?
- Sudio sam poznatim Englezima, zatim tu su Gulit, Van Basten, Rajkard, ima kod Italijana Skilaći, Mančini, Ančeloti, Bugarin Hristo Stoičkov...
Još malo o Zvezdi i Partizanu. Bilo je zanimljivosti. Priznali ste neki gol Zvezdi, za koji su govorili da je sumnjiv 1992, 1993?
- Zvezda je definitivno bila bolja od Partizana tad, a ja sam na 99. derbiju sudio penal Partizanu, te 1995. Znate koliko posle toga nije bilo penala. Bilo je posle situacija gde je trebalo suditi penal Partizanu, ali tako se namestilo, niko nije želeo. Jer, svakog puta kad dođe derbi, iz Partizana podsećaju da im nije sviran penal XY godina. Velika stvar. Prvi put sam sudio 1981. derbi, na JNA, Zvezda dobila 4:1. Toliko o tome da sam navijač crno-belih. Na derbiju me niko nije optuživao za odluke. Ali jesu na drugim mečevima.
Da li postoji neka odluka koju ne možete da prežalite što ste je doneli?
- Nema. Bitnijih nema. Nisam se opterećivao. Nikada nisam kupovao novine da proverim kako su me novinari ocenjivali. Hvalospevi ili napadi? Nikad. Moja pokojna žena je to radila, odvajala, sekla novine, pa mi pokazivala posle mesec dana.
Priča se da ste strastven pušač, da li je to istina?
- Posle 50 godina pušenja, solidnog sam zdravlja. Sudije puše, inače, ali manje nego ranije. Na SP u Meksiku, kaže neki Meksikanac, član sudijske komisije FIFA, praktično gazda, krenuo da nam drži predavanje - nema pušenja, „koka-kole“, mora da se trenira, nema izlazaka... U restoranu gde smo ručali svi zajedno od prvog dana. Kako završim obrok, zapalim cigaretu i popijem „koka-kolu“. Tu je bio blizu Mađar blizu mene, i on isto zapali cigaretu. Ovi ostali gledaju, kažu: „Nemoj, Zorane, neće te delegirati“. „Kako?“, kažem ja, „pa to radim celi život“. Prođe dva-tri dana niko ne pali cigaretu, ali već petog dana, vidim ispred lifta čeka me sudija koji je sudio finale, Brazilac, kaže mi: „Zoki, daj cigare“. On se trese! I posle toga se svi opustili. Ispostavilo se da je bilo jedno 50 odsto pušača sudija. Danas? Nisam nijednog sudiju video da puši. Inače, pušio sam u svlačionici, na poluvremenu... Ne brojim koliko pušim, ali manje od dve paklice dnevno. Jedini gori pušač od mene je Moca Vukotić.
Da li ćemo čekati da dođe neki novi Mažić?
- U moje vreme, kada sam bio na vrhuncu, 1990. u Italiji, pa Kup UEFA finale, pa nesrećna Švedska 1992... Posle pet godina sankcija mi nismo bili delegirani. Onda se pojavio Miroslav Radoman. Trebalo mu je nekoliko godina da dođe do te klase. Kad saberete, to je 10 godina. Mažić je posle došao i iskoristio šansu. To je takvo odricanje, napori, stil života... Drago mi je da je zdrav i prav, šta je sve izdržao. Imamo malog Jovanovića, koji sudi grupnu fazu Lige Evrope. Ima 30 godina, to je rešenje za narednih 10 do 15 godina. Ovaj kontinuitet ne bi trebalo sad da bude prekinut, a Maža će suditi još neku godinu, jer je produžena starosna granica.
Da li ste nekada bežali u kukuruz?
- Nikada! Tri utakmice sam prekinuo, od oko 1.000 seniorskih mečeva. Bilo je svega, gađanja... Sećam se, 1978, Vardar sa Trepčom se bori za prvu ligu. Zadnje kolo, Vardaru treba pobeda, a Trepči odgovara nerešeno. Na klupi Trepče Vladica Popović, na klupi Vardara Stjepan Bobek. Oni su tokom derbija bili rivali, Vladica je igrač koji je najbolje čuvao Bobeka. Jedini je uspeo da ga primiri. I sad, 30.000 ljudi, jun, temperatura 35 stepeni, trava se trese od naboja. Nema daška vetra. A u Skoplju kad je vruće, sve gori. Rezultat 1:0 za Vardar, 1:1, korner sa leve strane izvodi Vardar, pobeđuju Makedonci. Ali, posle četiri isključenja. Uđe Vardar u elitu, to mu je najsvetliji period u istoriji. Čak su došli i do titule koju im je Šajber dao.
Kako ste se opuštali pred mečeve?
- Voleo sam da spavam, pa su me pomoćnici budili da idemo na utakmicu. Današnje sudije imaju drugačiji problem. Imate sastanak na dan meča, pa morate na ručak, pa testenine, to ih je Kolina naučio. A ja? Jeo sam sve sve živo. Malo aperitiv, pet-šest sati pre meča, pa ispari to do početka. Dešavalo nam se i da kasnimo na utakmicu zbog ručka, na meču Tuluz-Leverkuzen u sezoni 1983/84. Jedne godine sam sudio Tuluz - Lokomotiva Moskva, 4:1, Rusi bez obzira na to što su izgubili, bili su zadovoljni. Ja kažem njihovom predsedniku da prolaze. U revanšu 4:0 za Moskovljane. I namesti se opet da idem u Tuluz, protiv Leverkuzena. Domaćin obožava vina i paštetu. Vodio nas je na guščije paštete i najbolja vina. Potrpao nas u automobil, 60 kilometara od Tuluza, ali ne lezi vraže, oni popiše nekoliko boca vina... Krenemo na vreme, kad sudar na putu. Utakmica je bila u 20.30, a mi u hotel stignemo u 19.10. A trebalo bi u 19.00. Delegat Finac doživeo nervni slom. Objasnili smo mu... oduševio se kako sam sudio. Kažem mu - pa jeo sam sjajnu džigericu!