Srpski biznismen ispričao zbog čega nije preuzeo večite rivale!
Sa uspehom je vodio klubove u Engleskoj
Alo!/Ognjen Radošević
Srpski biznismen Milan Mandarić koji je svoj kapital stekao u Americi tokom života bio je često pod lupom javnosti u Jugoslaviji.
Trenutno ima 80 godina i sa velikim uspehom vodi Olimpiju iz Ljubljane, njegov najnoviji projekat.
Mandarić je rođen u Lici, u selu Vrebac, a tokom karijere u fudbalu bio je na čelu dosta klubova, a među njima su i neki veoma popularni.
Do sada je bio vlasnik klubova sa Ostrva Portsmuta, Lestera, Šefild Venzdeja i Šarloa iz Belgije.
Imao je želju da se okuša i u nekom od večitih, ali nisu bile adekvatne okolnosti.
- U Srbiji nisam mogao u Zvezdu i Partizan i kada god je došao neki predsednik, pokušao je da me vrati. U Hrvatskoj je bila i kombinacija sa Hajdukom - prisetio se Mandarić za Večernji list.
- Nekoliko puta su sa mnom kontaktirali i tražili da uložim i u Partizan. Ali nisu mogli da reše pitanje navijača. Ja sam za saradnju sa navijačima i oni su glavni za uspeh kluba. Ali, sa druge stvari koje nisu deo fudbala i sporta, ne mogu ja da rešim... Uvek sam govorio navijačima da su oni vlasnici kluba, ne ja. Uvek sam ih molio da mi pomognu da vodim klub.
Preuzimanje Olimpije bilo je neplanirano, ali predstavlja veliki izazov za njega.
- Nisam imao nameru, trebao mi je odmor nakon 18 godina u Engleskoj i rada u Portsmutu, Lesteru i Šefildu. Došao sam u Portorož na odmor i ljudi oko Olimpije rekli su mi da klub ima problema. Trebalo je samo platiti četiri miliona evra dugovanja. Nisam odmah to hteo, ali mi je bio veliki izazov. Uvek sam patio od nostalgije. Dok sam bio klinac, stalno sam želeo da odem u inostranstvo, u Ameriku ili Švajcarsku, a otac mi je govorio: “Ne, sine, moraš u Sloveniju, to je naša Švajcarska...”. Sedamdesetih je Slovenija za nas bila pojam, ona je bila taj zapad.
Mandarić se zalaže za regionalnu ligu, ali ...
- Dosta sam o regionalnoj ligi razgovarao s predsednikom Uefe Aleksandrom Čeferinom. Kada bi se izbegle emocije nedavne političke istorije, to bi bilo sjajno. Znam da je to teško, ali jednog dana moraćemo da priznamo da smo mi u fudbalskom smislu isti. Između nas u fudbalu nema ni srpstva ni hrvatstva, svi smo isti.
Zbog kapitalističkog poduhvata morao je da napusti Jugoslaviju, gde je jedan dan bio uhapšen, drugi dan bio heroj, ali i dan danas drži sliku Tita na zidu.
- Jedan dan bio sam narodni heroj jer sam zaposlio ljude, a drugi dan vodili su me u zatvor. Rekli su mi da ne smem da širim kapitalizam u Jugoslaviji. Jasno mi je bilo da ne mogu da menjam sistem. Iako, i danas imam Titovu sliku...
Upitan je i o Zdravku Mamiću, koga neizmerno ceni.
– Nikada nismo sarađivali. Upoznali smo se kao mladi momci. Bilo je to davno, na Hvaru gde sam imao kuću. Tamo smo se upoznali. U to doba imao sam klub malog fudbala u Sent Luisu. Organizovao sam probu za igrače u Beogradu. Mamić je nekako došao do mene i rekao mi da bi voleo da mu pomognem oko brata... Iskreno, Zdravka iznimno cenim. Znam šta je bio Dinamo i on je doveo klub do zavidnog nivoa. Žao mi je ako se događaju neke loše stvari, no zaslužuje veliki kredit za sve što je napravio za Dinamo i hrvatski fudbal.
Pri kraju intervjua prisetio se Novog Sada u kojem je odrastao i gde mu je otac sahranjen.
– Mislim u Novom Sadu. Iz Like sam otišao s pet godina. Otac je bio u zarobljeništvu, uzeo nas i odveo u Novi Sad. Tamo sam odrastao, završio školu i oženio se. Otišao sam u svet, ali uvek volim da odem da vidim kuću u Novom Sadu gde sam odrastao. Odem na grob pokojnom ocu...