Pro Verćeli
FC Pro Vercelli
Pro Verćeli

FC Pro Vercelli

Pro Verćeli, Foto: FC Pro Vercelli

Decenijama unazad fudbal je više "industrija", a manje sport za dušu i uživanje, a istorija munjevitom brzinom "jede" nekad slavne klubove, koji su obeležavali jednu epohu. Od skorijih primera izdvajaju se nekadašnji prvaci Evrope Hamburger i Notingem Forest koji tavore u drugim ligama, a definitivno najveće ime u predratnoj Evropi, koje više gotovo nikome ništa ne znači je - Pro Verćeli. Klub iz gradića od 50-ak hiljada stanovnika, smeštenog između Milana i Torina, decenijama tavori od trećeg do četvrtog ranga bez šansi, ali i ambicija da krene napred.

Nekad najtrofejniji italijanski klub je i dan danas na petom mestu večne liste, sa po sedam Skudeta, koliko imaju i Bolonja i Torino. Ispred Pro Verćelija su samo Đenova (9), Milan i Inter (18) i neprikosnoveni Juventus (36, ne računajući dva oduzeta). Koliko je Pro Verćeli veliki i u današnjim okvirima, govori da na večnoj listi italijanskog fudbala ima mnogo više šampionskih titula od sadašnjih velikana Rome, Lacija i Napolija. Tačnije, ima ih koliko ta tri kluba imaju zajedno. Pro Verćeli je sedam puta bio prvak Italije, Roma tri, Lacio i Napoli po dva.

Tužno je što je Pro Verćeli u zaboravu već skoro 100 godina. "Lavovi" ili "Le Bianche Casacche" (beli dresovi) dominirali su italijanskim fudbalom od 1908. do 1913. godine, kad su osvojili pet uzastopnih titula, izgubivši samo jednu utakmicu u tom periodu. I to na kontroverzan način, kad su protiv Intera izveli tim sastavljen od dečaka između 10 i 15 godina, jer su prvotimci dobili poziv za mobilizaciju, a rival i Italijanski fudbalski savez nisu želeli da odlože meč.

Takva dominacija ostvarena je isključivo sa igračima koji su rođeni u Verćeliju i okolini, a prva zvezda prvog velikog italijanskog tima bio je Gvido Ara, koji je upisao 163 nastupa za klub, bio akter svih pet vezanih titula, a bio i važan član reprezentacije, učesnik Olimpijskih igrara 1920. godine. Bio je tu i Đuzepe Milano, kapiten "azura" u prvim danima italijanske fudbalske selekcije. U napadu prvi veliki golgeter "kalča" - Karlo Rampini, strelac 106 golova na 99 utakmica za Pro Verćeli. Rampini je sa dva pogotka protiv Juventusa doneo prvi Skudeto 1908. Kao nagradu je, zapisali su hroničari, dobio dva - tompusa. Prvi svetski rat je zaustavio fudbal, da bi potom Pro Verćeli trofejnoj seriji dodao još dva pehara - 1921. i 1922. godine, sa legendarnim Gvidom Arom kao trenerom.

Ipak, najveća zvezda Pro Verćelija svih vremena nikad nije podigla šampionski pehar - simbolično, u godini kad je osvojena peta vezana titula, u mestašcu Robio, 15-ak kilometara udaljenom od Verćelija, rođen je Silvio Piola, jedan od najboljih fudbalera koje je Italija ikada imala. Piola je u Pro Verćeliju igrao od 1929. do 1934. godine, trebalo je da vrati trofeje "lavovima", ali industrijska revolucija i sve veća ekonomska razlika između centra i periferije, označila je i početak kraja kluba koji je u vreme klasičnog amaterizma - tompusi za golove - vladao italijanskim fudbalom.

Piola je napustio Pro Verćeli i prešao u Lacio, kasnije u Torino, Juventus i Novaru, dok je njegov prvi klub u prvoj sezoni posle njegovog odlaska ispao iz Prve lige i više se nikada nije vratio. S druge strane, Piola je za "izdaju" dobio i kletvu - iako je postao ikona italijanskog fudbala, nikada u karijeri nije osvojio klupsku titulu, bez obzira na impozantne golgeterske brojke. On je i danas najbolji strijelac Serije A svih vremena, sa 274 gola, a treći strelac u istoriji italijanske reprezentacije, za koju je odigrao 34 meča i upisao 30 pogodaka i sa kojom je bio prvak sveta 1938. Ispred njega samo su Đuzepe Meaca i Điđi Riva. Dok je Piola davao golove i bezuspešno jurio titulu, Pro Verćeli je pokušavao da se vrati na staze stare slave. Kako je jaz između bogatih gradova i siromašne provincije rastao, tako se i fudbal menjao. Klub iz gradića, koji je sad poznat po uzgoju pirinča, nije imao kapaciteta da prati trendove i tokove. Ostalo je sećanje na velike dane, na početke istorije "kalča", na Arinih sedam titula, što igračkih, što trenerskih, na Rampinijeve golove i tompuse, na Pioline početke i "kletvu".

Pročitajte još: