Novinar portala "The Ringer Brian Phillips" posle premijere dokumentarnog filma "Diego Maradona" reditelja Asifa Kapadije, objavio je verovatno najbolji tekst koji ćete ikad pročitati o Dijegu Maradoni, po mnogima najvećem fudbaleru svih vremena. Ovo je prvi od tri dela!

1. Gotovo bez vidljivih motornih testera

BOG SE 24. jula podvrgnuo operaciji kolena, a šest nedelja kasnije, 8. septembra, još uvek je šepao dok je iz divovske vučje glave na naduvavanje izlazio na teren "Estadio Juan Carmelo Zerillo" u argentinskom gradu La Plati. Bog je nosio tamnoplavu majicu s kapuljačom "Le Coq Sportif" sa svojim inicijalima (D. M.) na prsima, belu šiltericu, dve svetlucave minđuše i trenerku. Bog se nije obrijao, ali nije imao ni punu bradu, bila je to više božanska situacija, i izgledao je sitno, plišano i krhko. U 58. godini Bog je tehnički bio tri godine stariji od Brada Pita, ali nije izgledao poput starijeg brata Brada Pitta, nego kao mali patuljak u vrtu starijeg brata Brada Pita. Sa svojim izbočenim vratom, jakim crtama lica i dramatičnim ustima, Bog je izgledao kao arogantna osoba koja se upravo sprema napraviti scenu u finom restoranu, za "theringer.com" piše Brian Phillips.

Bog se upravo predstavljao kao novi trener El Loboa, odnosno Cluba de Gimnasia y Esgrima La Plata, poznatijeg kao Gimnasia ili GELP. Mnogo hiljada ljudi došlo je vidjeti Ga na predstavljanju. Ljudi su pevali i uzvikivali Njegovo ime. Bog je gledao u ljude na način predviđen u drugoj knjizi dnevnika: "Jer oči Gospodinove prolaze svom zemljom da se on iskaže jakim u korist onih čije je srce savršeno prema njemu." Ljudi su postali još glasniji. Jer njihova su srca bila savršena prema Njemu i oni su Mu to žarko željeli pokazati i oni su to pokazali koristeći se svim raspoloživim sredstvima, uglavnom udaranjem plavih balona i skakanjem.

Njihovi razdragani pozdravi nagnali su suzu u Božje oko. On je ljudima slao poljupce. Onda su došli neki ljudi i stavili Ga u vozilo za golf.

"Dijego!" masa je zagrmela. "Maradoooo!"

Dijego Maradona, jer tako je Bogu bilo ime, odvezao se prema sredini terena. Njegov govor tela bio je neuobičajeno suzdržan, čak i bojažljiv. Delovao je zadivljen veličinom tog trenutka. Maradonin dolazak u Gimnasiju obeležio je njegov povratak na rad u svoju domovinu. Kao igrač, naravno, Maradona je bio Bog, pobednik Svjetskog prvenstva 1986. godine, strelac legendarnih golova te pri vrhu svakog popisa najvećih zvezda u istoriji. Kao trener – dobro, bio je zaista neverovatan igrač. Dok je vodio reprezentaciju Argentine na Svetskom prvenstvu 2010. godine, najviše smo ga zapamtili po tome što je jednom novinaru rekao neka "ga popuši i nastavi pušiti" nakon što se njegov tim jedva plasirao u završnicu. Od tada je radio u Ujedinjenim Arapskim Emiratima. U poslednje vreme bio je trener meksičkog kluba Dorados de Sinaloe, što su mnogi na internetu shvatili kao šalu jer Sinaloa je uporište narkokartela. A poznato je da je sa vremena na vreme Maradona testirao neobične proizvode kartela. Taj posao, međutim, napustio je u jun, pre operacije kolena. Sad je ovde.

Izašao je iz vozila za golf. Dim nastao zbog vatrometa plovio je iznad zastava i transparenata koji su stajali visoko. Njegovi trenerski uspesi možda su prosečni, ni u jednom klubu nije ostao duže od 22 utakmice zaredom u Al-Waslu 2011. i 2012. godine, ali navijači Gimnasije u njemu vide svoga spasitelja. El Lobo je osvojio samo jedan bod u pet utakmica i sad mora strahovati od ispadanja, ali sve je u redu. Dijego je ovdje. Na tribinama čovek sveže obrijane glave pokazivao je fotoreporterima novu tetovažu Maradone na glavi. Izvan stadiona, gde su navijači slavili na ulicama, muškarac je slavio dolazak Boga mašući motornom testerom iznad glave. To se nije videlo na stadionu, na kojem gotovo i nije bilo motornih testera.

Počeo se obraćati gomili, još uvek se plašljivo krećući. Dok je govorio, ljudi su neprestano ulazili na teren kako bi mu došli što bliže. Jedan čovjek potrčao je prema njemu s velikim kišobranom s Maradoninim licem. Naizgled nije želio ništa više, ni od tog trenutka, a možda ni od života, nego samo stati blizu Maradone i držati kišobran s Maradoninom glavom iznad Maradone.

Gledajući ljude oko terena, slušajući njihovo pevanje, Maradona se napokon počeo otapati. Počeo je pomalo i plesati. Počeo je odgovarati na energiju iz gomile. Kao da je određeni prag haosa trebao biti dosegnut da bi se pojavila anarhija koja se uvek stvara oko njega. Kad se pojavi anarhija, normalna pravila se ukidaju. Dvorske budale postaju kraljevi. Redosled stvari se okreće u glavi. U tom Gradu anarhije on zna kako se treba ponašati.

On viče. On stenje. On hoda terenom s članovima svog novog tima u formaciji koja delom podseća na "improviziranu vojnu falangu", a delom na "kameru s poda koja se kreće unazad u zadimljenom muzičkom spotu iz 90-ih, dok boy band ide napred kako bi te vratio, djevojko". Poveo je gomilu u klasičnu argentinsku fudbalsku pesmu "ako ne skačeš, ti si Englez". On je najmanje živo biće na stadionu, dok je bio mlađi, možda je njegova najviša kovrdža kose išla do 165 cm, ali njegova se aura dizala u vis. Činilo se kao da je ozdravio, kao da je obnovljen u ovom neredu. Povremeno bi pogledao iznad sebe i upijao sve to, kao da su ga istovremeno snašle prošlost i budućnost.

2. River je takođe stroj

Maradonini dolaze iz grada Esquine u provinciji Corrientes na severoistoku Argentine. Diego nije rođen tamo jer se do 1960. godine, kad je rođen, porodica preselila u Buenos Aires, 400 milja južno, ali njegovi roditelji nikad nisu Esquinu smatrali svojim domom. Bilo je to mesto kojem su se uvek vraćali. Kasnije, kad je Diego postao slavan, uvek je dolazio u Esquinu kad se trebalo povući od pritiska slave. U njegovom slučaju to bi često značilo da bi doveo sebi sklone novinare da slušaju kako priča o zaverama ovog ili onog kurvinog sina protiv njega, ali prema njegovim standardima, to nije bilo ništa posebno. U Esquini je jedne večeri 1982. godine uz logorsku vatru piscu Guillermu Blancu rekao možda najtragičniju rečenicu koju je ikad izgovorio: "Ono što ljudi moraju razumjeti je da Maradona nije stroj koji će ih usrećiti."

Radi se o rečnom gradu. Esquina, reč koja znači "ugao", nalazi se na istočnoj obali Rio Corrientesa, blizu mesta na kojem se ta reka uliva u mnogo veću Rio Paranu, drugu najveću južnoameričku reku. Ušće dveju vodenih puteva stvara veliku deltu s mnogo kanala. U 40-im i 50-im godinama šlepovi su dolazili rekom i dovozili razne proizvode (voće, pamuk, rižu) iz unutrašnjosti prema luci Buenos Airesu. Maradonin otac radio je kao nosač, utovarivao je sanduke i bale u šlepove.

Ime njegova oca bilo je također Diego Maradona. On i Maradonina majka, Dalma Salvadora Franco, zvana Tota, odrasli su 200 metara jedno od drugog na obali rijeke. Živjeli su u kolibama od gline i stajskog gnoja. Maradonin engleski biograf Jimmy Burns nazvao je njihove životne uvjete "predindustrijskim". Ovde ne govorimo o teškoćama da se plati račun za struju, ovde govorimo o zemljanom podu. Krovovi su bili od trske. Gazde transportnih tvrtki u kojima je Diego stariji radio plaćali su ga kad im se prohtjelo. Kad nije bilo novca, on i njegov brat Cirilo krenuli bi u drvenim kanuima na rijeku i tradicionalnim zamkama starosedilaca iz naroda Guarani lovili štuke. Poznavali su svaki rukavac i uvalu. "Moj otac bio je čovek s čamca", prisećao se kasnije s ponosom njegov sin. Imali su bogatijeg suseda, Don Lupa. On je posjedovao krave pa su braća ponekad njegove krave prevozila čamcima na ispašu na otok u delti.

Slika njegova oca na reci potaknula je jedan od nekoliko lijepih trenutaka u Maradoninoj autobiografiji, takođe jedan od nekoliko trenutaka koji se doimaju istinitima, u smislu da su u suprotnosti s Maradoninim vlastitim unutrašnjim životom, a ne kao da ih je s nekom namerom samo ispričao autoru knjige. U ranim 80-ima, dok je Maradona igrao za Barcelonu, bio je na audiciji kod španskog kralja Juana Carlosa. Pričali su o čamcima, Juan Carlos volio je jedriti, a Maradona je rekao: "Zamišljao sam špansog kralja na rekama Corrientesa."

Iako su odrasli na istom mestu, čak i na istom komadiću zemlje, Maradonini su roditelji iz različitih sredina. Dijego stariji bio je Guarani. Tota je vukla poreklo od nekog od miliona italijanskih imigranata koji su se naselili u Argentini krajem 19. i početkom 20. veka, značajno menjajući jezik i kulturu zemlje. No, oboje su pripadali descamisadosima, ljudima bez košulja, kako se ekstremno siromašne i danas naziva.

Peronova vlada inaugurirana je 1946. godine, a tvrdila je da njena vlast zavisi o podršci siromašnih. Maradonini su bili gorljivi peronisti. Novac Zaklade Eve Peron, svojevrsnog državnog instrumenta kojim je sport korišten kako bi se suzbilo političko nezadovoljstvo, poslužio je za finansiranje amaterske fudbalskog tima Dijega starijeg. On je bio tromo i nespektakularno desne krilo, a ekipa se okupljala nakon nedjeljnog roštilja, obično napola pijana. Peronova obećanja o ekonomskim prilikama u Buenos Airesu privukla su u glavni grad prvo Totu. Isprva je radila kao kućna pomoćnica, a potom je stigao i Diego stariji, koji je dobio posao u tvornici koštanog brašna.

Život njihova sina često je objašnjavan njegovim odrastanjem u Villi Fiorito, siromašnom skvoterskom naselju južno od Buenos Airesa, u kojem je rođen 1960. godine. U Fioritu je Diego stariji svojoj porodici podigao kuću od metalnog otpada i kartona. Nije bilo pitke vode. Za lošeg vremena kroz krov je curila kiša. Kupaonica je bila otvorena septička jama. S jedne strane naselja bio je Riachuelo, smrdljivi smeđi kanal, zagađen ispustom iz tvornica celuloze. Dieguito je detinjstvo proveo u tim slamovima, igrao je fudbal na okolnim pustopoljinama, uništavao obuću tako brzo da ga je otac istukao svaki put kad bi morao kupiti nove cipele. Naučio je Villine lekcije o lojalnosti, nemilosrdnosti i lukavosti. Naučio je staviti porodicu ispred svega. Dok je spavao, loptu je čvrsto držao na svojim prsima.

No, Fiorito nikad nije bio samo Fiorito. Bilo je to i sećanje na Esquinu. Odmah iza njega u svim porodičnim pričama bila je ta zelena oaza. Odrastao je u slamu, slušajući priče o stablima eukaliptusa i pjevu ptica. Otocima plutajućeg hijacinta. Proplancima na kojima se moglo sediti i gledati male jelene kako dolaze i odlaze.

Primamljivo je gledati na Esquinu kao na simbol nevinosti prije ljudskog pada u grijeh, u koju je Diego mlađi stigao prekasno da bi to znao. U Buenos Airesu se obitelj suočila s velikim siromaštvom. U Esquini se moglo postojati gotovo izvan novčane ekonomije i ta razlika, osjećaj nečega što je izgubljeno i ostalo izvan okvira, mora da ga je oblikovala i podbadala. Taj osjećaj raja koji je tu negdje iza ramena i koji uvijek nestane kad se okrene da ga vidi.
Međutim, preciznije je reći da Esquina znači nešto teže i složenije. Uostalom, Maradone su i tako bile izložene okrutnoj eksploataciji. Transportna kompanija tretirala je svoje zaposlenike kao kmetove. Internetom uništen mozak vidi lepe ptice i misli da se radi o Edenu, ali život je tamo bio nesiguran i opasan na načine koji se jedva mogu razumjeti. Porodica je otišla s razlogom i čini se da nikad nije ozbiljno razmišljala o povratku (iako joj je uvek nedostajalo ono što je ostavila za sobom).

Drugim rečima, pakao nije došao nakon raja. Pakao je bio u raju. Jedna stvar pokretala je drugu od samog početka. Korupcija se nije razlikovala od nevinosti, nego su sadržavale jedna drugu. Čak su na neki način to bile iste stvari. To je bila priča koju je Diego nudio iznova i iznova u svakom razdoblju svoga života, dok je oblikovao fudbalsku igru prema svom imidžu. Da, ono u što ste se pokušavali vratiti već sadrži ono od čega ste pokušavali pobeći.

3. Tako puno tamjana, tako malo mirte

Ono što je njegova majka vikala u trenutku dok se Dijego rađao, prema legendi koja je stvorena oko njegova rođenja i koju su prenosili gotovo svi njegovi biografi, bilo je: "Gooooooool!"

Šta je mali Diego radio dok je dolazio na svijet, prema istoj legendi – udarao.

Šta je doktor, prema legendi, rekao Totiju i Dijegu starijem dok je držao novorođenče: "Čestitam, dobili ste zdravog sina, on je čista guza."

Kako se zvala bolnica, možda jedina stvar oko njegova rođenja koja nije bila povezana s anđeoskim zborovima i božanskim zrakama svjetla – Poliklinika Evita de Lanus.

Znači, bolnica u kojoj je Diego došao na svijet nazvana je po Evi Peron

4. Cyterszpiler

U Buenos Airesu je početkom 70-ih godina živeo dečak po imenu Jorge Cyterszpiler. Da ste u to vrijeme živeli tamo i bili navijač Argentinos Juniorsa u četvrti La Paternal, svakako biste ga poznavali. Barem iz viđenja. Njegov 10 godina stariji brat igrao je za klub. Cyterszpiler je stajao iza gola za vreme domaćih utakmica. Ekipa ga je prihvatila kao svojevrsnu maskotu. Bio je veliko, meko i teško dijete, koje se kretalo na štakama (imao je dječju paralizu). Dok je njegov brat Juan Eduardo igrao, on bi se uzbudio i pustio štake da padnu na zemlju. Prizor malog Cyterszpilera, s njegovim gustim kovrdžama, kako navija za tim u nestabilnom oduševljenju, bio je nezaboravno obelejžje utakmica Argentinosa.

Zatim je s 12 godina prestao dolaziti. Dogodilo se da je Juan Eduardo dobio udarac u prepone tokom utakmice i u bizarnoj nesreći razvilo se krvarenje od kojeg je umro. Cyterszpiler je obožavao svog brata. Gledanje fudbala postalo je nepodnošljivo bolno za njega. Ožalošćen, zatvorio se u stan svojih roditelja u La Paternalu, jedva izlazeći, jedva komunicirajući s bilo kim.

Neki su ga prijatelji posetili i doneli hitnu vijest. Rekli su mu da je u Los Cebollitase, "Male lukove", odnosno juniorsku momčad Argentinosa, došao novi igrač koji s loptom može izvesti ono što još nitko nije vidio. Slušaj, Jorge, on je čaroban, moraš ga doći vidjeti. I tako je Cyterszpiler, ne bez oklevanja, ponovno krenuo na stadion kako bi procenio čudo od djeteta.

Na ovom svijetu postoje genijalci, čija se sudbina ne može odmah prepoznati, za čije talente treba vremena da ih se u potpunosti ceni. To nije bio slučaj s Dijegom Maradonom. Već u dobi od devet godina nije bilo nikakve sumnje o kome se radi. Da ste videli kako igra, znali biste. Bio je slabašan i čudnog izgleda, vretenasti dječak, daleko od klupka mišića kakvim je postao. Nije bio brz. Nije mogao skakati. Ali način na koji se kretao s loptom, kontrola koju je imao u levoj nozi, ostavljali su ljude bez daha. Iskusni fudbalski profesionalci, sumnjičavi pragmatičari koji su vidjeli dovoljno mladih talenata da su postali cinični u vezi sa svim nadarenim klincima, morali su sesti i hvatati dah. Punom brzinom uletio bi u skupinu većih i starijih dječaka, spustio bi bradu i ponešto izbacio prsa, a dok bi oni hvatali ravnotežu i okrenuli se oko sebe, lopta bi bila u mreži.

Evo koliko je dobar bio. U ligama za mlađe uzraste klasa je prevara bila progurati starije igrače, zar ne? Uzmete tinejdžera, falsificirate njegov datum rođenja i razbijete klince koji igraju protiv vaše ekipe. Sa Dijegom, koji je bio manji i sporiji od većine djece njegove dobi, treneri su radili obrnuto. Kad mu je bilo 11 ili 12 godina, slali su ga na turnire za 15-godišnjake, pod lažnim imenima zato što se o njemu već počelo pričati u fudbalskim krugovima. "Gade, zar si poslao Maradonu da igra protiv mene?!" govorio bi suparnički trener, čiji su se igrači već brijali, nakon što bi njegovu momčad razbio 12-godišnjak koji izgleda kao da mu je devet godina. Neki treneri nisu bili ljutiti, nego zahvalni što su dobili mogućnost videti ga na djelu.

Cyterszpiler je odmah dobio takvu priliku. Imao je samo 12 godina, dve više od Dijega, ali istinski je volio fudbal i gledao ga je celog života. Video je tog krhkog uličnog dečka s darom koji se ne može naučiti. Dječak je bio neustrašiv i imao je neverojatno prirodni dodir te tu stvar koju je teško definisati, tu urođenu veštinu mikro-oklevanja i suptilnih pomaka u ritmu koje najveći fudbaleri manifestiraju pred gledateljima kao moć čarobnjaka. Životna priča o Diegu Maradoni kazuje da što više slomljenih, ružnih i neizdrživih stvari uđe u njegovu sferu utjecaja, ta lepša i radosnija ta stvar postaje. To se sad dogodilo i Cyterszpileru. To izgubljeno i tužno dete vidjelo je Dieguita kako udara loptu i pronašlo je svoj put nazad u igru, natrag u život.

Dečaci su postali prijatelji. Cyterszpilerovi roditelji bili su židovske izbjeglice iz Poljske. Porodica je bila dobrostojeća i kozmopolitska i otvorila je Diegu vrata svog doma. Kao da je popunio prostor koji je iza sebe ostavilo njihovo preminulo dijete. Postoje dirljive i nježne priče o tome kako su Cyterszpilerovi vodili Diega u pizzeriju. Kako su mu kupovali coca-colu nakon treninga. Diego bi dolazio u njihov dom pa bi dečaci do dugo u noć igrali Monopoly prije nego što bi zajedno zaspali.

Diego je napustio školu kako bi se usredsredio na fudbal. Njegovo je obrazovanje ionako bilo isprekidano, da upotrebimo najblažu moguću riječ. Kad se direktor škole požalio zbog njegovih izostanaka, njegov trener, koji je mislio da će ga Maradona učiniti bogatim, pozvao ga je na utakmicu. Nakon toga više nije bilo nikakvih problema s izostancima. Cyterszpiler je počeo studirati ekonomiju. Kad mu  je 1976. bilo 15 godina, Diego je odigrao prvu utakmicu za Argentinos Juniorse. Bio je najmlađi igrač u istoriji lige. Već 1977. godine Diego je postao vruća roba, igrač kojeg su starci koji vode sport jedva mogli pogledati bez osjećaja kako se njihovi novčanici debljaju. Službeno je od Cyterszpilera zatražio da ga zastupa. Obojica su bili mlađi od 20 godina.

Nije preterivanje reći da je, kao Maradonin prvi menadžer, Cyterszpiler pomogao transformirati globalni fudbalski biznis. Bilo je to vreme kad su se hiljade tajnovitih poslovnih interesa, omogućenih i ohrabrenih od Joaoa Havelangea, korumpiranog predsjednika FIFA-e, probudile i shvatile koliko se novca može izvući iz fudbala . Cyterszpiler je pomogao da se priliv novog novca usmeri prema njegovom klijentu. On je sve Maradonine poslovne interese prenio u zasebnu kompaniju , Maradona Productions, registriranu u Lihtenštajnu, kako bi izbegao poreze. Pobrinuo se za to da Diego kontroliše prava na svoj imidž. Iskoristio je sponzorstva, prepoznajući enormnu vrijednost Maradoninih reklama u vrijeme dok su globalne kompanije na fudbalere još gledale kao na jeftinu radnu snagu. Posebno ako njihova koža nije Johan Cruyff-bijela i ako dolaze s pogrešne strane ekvatora. Cyterszpiler je Maradoni osigurao ugovore s Pumom, Coca-Colom, proizvođačima pasta za zube i sapuna. Sredio mu je vlastitu liniju lutaka. Jedino na što Diego nije želio staviti svoje ime bile su cigarete i vino, zato što on, Diego Maradona, čiji je životni put bio prepun zastranjivanja, nije odobravao uzimanje droge.

Danas je toliko toga uobičajeno, ali u to vreme potpuno komercijalizovana verzija fudbalske zvezde poput Diega bila je novost koja je razljutila ljude. Za određeni broj obožavatelja nije bila prihvatljiva selidba u luksuznu palatu . Diego je pokazao put u korporatiziranu budućnost, ali njegovi su korijeni bili u staroj, populističkoj igri, koju je i sam pomogao izbrisati. U toj napetosti skrivalo se mnogo buduće boli. Želeo je biti dete iz slama koje nikad nije zaboravilo svoje korijene, ali želio je i mramornu kupaonicu i Lamborghini. Neko vrijeme tijekom 70-ih godina brojni argentinski fanovi okrenuli su se protiv njega zbog "odmora u Las Vegasu i fotografiranja pored bazena". Nije bilo lako biti zlatno dijete.

Cyterszpiler je i dalje vodio posao. Osmislio je tada rekordni Maradonin transfer za osam miliona dolara iz Boca Juniorsa u Barcelonu. Dogovorio je selidbu u Napoli kad su stvari u Barceloni krenule po zlu. Europljani s kojima je poslovao smatrali su ga neotesanim, a u načinu kojim su ga u to doba opisivali može se osjetiti doza prezira. International Herald Tribune nazvao ga je 1981. godine Maradoninim "debelim, nerazdvojnim prijateljem" te je za njegov pregovarački stil napisao da je "evidentno nevješt i pohlepan". Zapravo, on je bio tvrd u pregovorima na način koji europski klubovi još nisu shvatili. Godinama je dogovarao posao s Barcelonom, prešavši pohlepne vlasnike argentinskog kluba uz pomoć superiornih katalonskih odvjetnika. U medije je plasirao lažne priče kako bi manipulisao pregovorima. Sve u službi promene ideje o tome koliko može vrijediti fudbalska superzvezda.

Do početka 80-ih godina Maradonina slava i pritisak koji je iz toga proizlazio postali su doslovno nezamislivi. Pod "nezamislivi" ne mislimo na "ljudi ga presreću na aerodromima", nego "argentinska vojska preusmerila je državni novac kako bi sprečila njegov odlazak u Barcelonu, zato što ga se smatralo nacionalnim blagom". Oni su  razmišljali da je sprečiti ga da napusti zemlju. Počeo je biti paranoičan, ne bez razloga. Postigao je više od 100 ligaških golova za Argentinos Juniorse i Bocu do dobu od 21 godine, a sad su ga ljudi mrzili zato što je svoju porodicu preselio iz slama? U tom razdoblju bježao je u Esquinu. Kompleks proganjanja. "Ono što ljudi moraju razumjeti je da Maradona nije stroj koji će ih usrećiti."

U Evropi je otkrio kokain.

Otprilike u isto vrijeme Cyterszpiler se počeo preterivati u poslovnom smislu. Potrošio je milion dolara kako bi ekipa snimatelja stalno pratila Maradonu, a onda nije znao što će učiniti sa snimkom. Imao je i neke loše investicije, uložio je novac u neke "paragvajske klubove za bingo", kako je netko napisao. Diego je zarađivao bogatstvo, ali nekako je trošio još više. Trebao mu je novac, a nije ga bilo. Kad su stigli u Napulj, Cyterszpiler je shvatio da se ne ulicama prodaju nelicencirani Maradonini proizvodi. Pokušao je zaštititi prava na Diegov lik. Camorra, napuljska mafija, pozvala ga je na stranu i rekla: "Opusti se, mi ćemo to rešiti."

Diego ga je otpustio 1985. godine. Učinio je to dok je Cyterszpiler bio izvan zemlje, dogovarajući televizijska prava za Diega u Meksiku. Cyterszpiler se našao usred katastrofalnog potresa u Ciudad Mexicu 1985. godine, koji je bio 8.0 stupnjeva po Richterovoj ljestvici i u kojem je poginulo 5000 ljudi. On je ostao nepovređen, ali iskustvo je bilo prestrašno. Grad u plamenu, nema struje, nema vode. Kad je telefonska veza ponovno uspostavljena, Cyterszpilera je nazvao prijatelj i rekao mu da ga Diego više ne treba.

U Maradoninoj životnoj priči, kad god se nešto radosno i lepo dogodi, stvari na kraju postanu još više problematične i ružne. Pre jedva deset godina ti mladi ljudi igrali su Scrabble i spavali u istoj sobi. Zajedno su promenili svetski fudbal. Diego je otpustio prijatelja bez razgovora s njim.

Gotov je prvi od tri dela - Rađanje Boga, Dijego Maradona!

BONUS VIDEO

Slavlje na kraju utakmice Crvena zvezda - Olimpijakos