Čim padne jača kiša i ulice se pretvore u jezera, počinje dobro poznata priča. Gde su komunalci, šta radi grad, zašto niko ne čisti odvode? I sasvim je u redu postaviti ta pitanja. Ali postoji još jedno, koje mnogo ređe postavljamo: ko je bacio svu onu plastiku, papire i ostalo smeće koje voda nosi pravo u slivnike?

Beograd je 18. novembra ponovo imao ozbiljne probleme zbog obilnih padavina. Voda je preplavila delove Južnog bulevara, Savske, Vojvođanske i Radničke ulice, saobraćaj je bio otežan, a pojedine tramvajske linije privremeno su obustavljene.

Iz Beogradskog vodovoda i kanalizacije saopšteno je da su velike količine vode, zajedno sa lišćem, granjem i nanetim otpadom, izazvale zagušenja na pojedinim kritičnim tačkama i usporile oticanje kišnice.

I upravo taj otpad otvara pitanje o kojem se najmanje govori.

Hoćemo čist grad, ali da ga čisti neko drugi

Nije teško primetiti kako izgledaju pojedine ulice, naročito oko kontejnera, autobuskih stanica i parkinga.

Čaša od kafe ostavljena pored klupe, prazna flašica bačena uz trotoar, papirić koji se ispusti iz ruke jer je kanta daleko. Nekome je to sitnica, ali kada se takve sitnice gomilaju, problem više nije mali.

A onda dođe kiša.

Voda pokupi ono što je ostavljeno na ulici i odnese ga tamo gde ne treba. Deo tog otpada završi pored slivnika ili na njegovoj rešetki, gde može da uspori oticanje.

I tako ono što je nekome bilo teško da odnese nekoliko metara do kante postaje problem čitave ulice.

Naravno, nije svaki zapušen odvod posledica bačenog smeća, niti se svaki gradski potop može objasniti neodgovornim građanima. Obilne padavine mogu da premaše kapacitet kanalizacije, a redovno održavanje mreže ostaje posao nadležnih službi.

Ali to ne znači da je ponašanje građana nevažno.

„Plaćam porez, neka neko drugi čisti“

Često se čuje i taj argument. Plaćamo račune, porez i komunalne usluge, pa je logično da očekujemo da grad bude čist.

I jeste logično.

Ali plaćanje komunalnih usluga ne znači da smo kupili pravo da bacamo smeće gde stignemo.

Postoji velika razlika između očekivanja da službe rade svoj posao i ponašanja kao da mi nemamo nikakvu odgovornost.

Ne mora građanin da čisti kanalizaciju, da ulazi u šaht ili da održava gradsku infrastrukturu. To nije njegov posao, a može biti i opasno.

Njegov deo odgovornosti mnogo je jednostavniji: da ne baca otpad na ulicu, da ne ostavlja kese pored punog kontejnera ako postoji drugi način odlaganja i da prijavi problem koji primeti.

Nije to nikakav veliki podvig. To je minimum odnosa prema prostoru u kojem svi živimo.

Ulica ispred zgrade nije ničija

Zanimljivo je koliko pažnje mnogi posvećuju svom stanu, automobilu i dvorištu, a koliko malo prostoru odmah iza kapije ili ulaznih vrata.

U kući ne bismo bacili praznu flašu na pod i očekivali da se sama skloni. Ne bismo ostavili kesu sa smećem nasred dnevne sobe.

A zajednički prostor često tretiramo kao da se nas uopšte ne tiče.

Problem je što ulica nije ničija. Ona pripada svima koji njome prolaze.

I kada se na njoj nakupi otpad, posledice ne trpi samo onaj ko ga je bacio. Trpe ih vozači, pešaci, stanari i ljudi koji pokušavaju da stignu na posao ili odvedu dete u školu.

Nisu građani krivi za sve, ali nisu ni oslobođeni odgovornosti

Bilo bi nepošteno za jučerašnje poplave okriviti isključivo građane.

Grad ima obavezu da održava slivnike, čisti ulice, uklanja otpad i unapređuje infrastrukturu tamo gde postoje problemi sa odvodnjavanjem.

Kada jaka kiša otkrije slabosti sistema, nadležni treba da objasne šta se dogodilo i šta će biti urađeno da se problemi ne ponavljaju.

Ali isto tako, ni građani ne mogu stalno da traže urednije ulice, a da istovremeno zatvaraju oči pred bacanjem smeća.

Ne treba čekati nevreme da bismo primetili zapušen slivnik. U Beogradu komunalni problem može da se prijavi Servisnom centru na broj 11011, koji je dostupan 24 sata dnevno.

Takva prijava može biti korisnija od još jedne ljutite objave na društvenim mrežama.

Posle svakog pljuska tražimo odgovorne, i treba da ih tražimo. Ali možda bi bilo dobro da se, pre nego što sledeći put bacimo praznu čašu ili papirić na ulicu, zapitamo gde će završiti kada padne kiša.

Jer čist grad ne može da postoji samo zahvaljujući komunalnim službama. Za njega su potrebni i građani kojima je stalo do onoga što se nalazi izvan njihovih ulaznih vrata.