Međutim, naši stari su vodili računa o još nečemu. Nije bilo svejedno ko sedi na čelu stola, ko do njega, a ko na kraju. Postojao je poseban red, a najvažnije mesto nije uvek pripadalo domaćinu.
Nekada se za slavu unapred znalo gde će koji gost sedeti. Nije se dešavalo da svako zauzme prvo slobodno mesto, kao što je danas običaj u mnogim porodicama.
Na čelu trpeze, koje se u narodu nazivalo i „čelo sofre“, sedela je osoba kojoj se ukazuje posebna čast.
Etnolog Snežana Ašanin objasnila je da je to najčešće bio kum, ujak, najstariji ili naročito poštovan gost.
Ponekad se na to mesto pozivao i blizak prijatelj za kojeg se verovalo da porodici donosi sreću i napredak.
Zašto je baš taj gost sedeo na čelu stola?
Prema starom običaju, počasno mesto nije značilo samo da je neko važan.
Od osobe koja tu sedi očekivalo se i da ume lepo da nazdravi, blagoslovi domaćina i poželi njegovoj porodici zdravlje, sreću i napredak.
U pojedinim krajevima vodilo se računa i o tome da čelo trpeze bude okrenuto prema istočnoj strani kuće, gde se tradicionalno nalazila ikona.
Ostali gosti raspoređivali su se prema godinama, srodstvu i ugledu. U starom patrijarhalnom običaju muškarci su sedeli bliže čelu stola, dok su žene i mlađi imali mesta dalje od njega.
Danas se takav raspored uglavnom ne poštuje.
A da li je domaćin smeo da sedi?
E tu dolazimo do zanimljivog dela.
U nekim krajevima domaćin je tokom slavskog ručka uglavnom stajao, dočekivao goste, posluživao ih i vodio računa da nikome ništa ne nedostaje.
Za takvog domaćina govorilo se da „dvori slavu“.
Posebno je poznato narodno predanje o caru Dušanu, za kojeg se verovalo da je slavio Aranđelovdan.
Prema legendi, car je goste dočekivao stojeći, dok mu je anđeo sedeo na ramenu. Kada je jednom, umoran od posluživanja, seo, anđeo je odleteo.
Naravno, to je narodno predanje, a ne crkveno pravilo.
Postojali su i drugačiji običaji. U pojedinim krajevima upravo je domaćin sedeo na čelu stola, dok je najugledniji gost dobijao mesto sa njegove desne strane.
Šta se danas poštuje?
Danas većina porodica raspoređuje goste prema tome koliko ima mesta, ko je s kim blizak i gde će se svi najprijatnije osećati.
Negde se počasno mesto i dalje čuva za kuma ili najstarijeg člana porodice, dok drugde domaćin sedi na čelu stola.
Važno je znati da ne postoji obavezno crkveno pravilo koje određuje ko mora da sedi na kojoj stolici.
Stari običaji razlikovali su se od kraja do kraja, ali je njihova zajednička poruka bila ista: gostu treba ukazati poštovanje.
Zato, kada sledeći put budete postavljali slavski sto, setite se da se nekada pažljivo biralo kome će pripasti počasno mesto. Nije ono bilo namenjeno onome ko najviše govori, već onome kome je porodica želela da ukaže posebnu čast.
Komentari (0)