U vremenu kada se gotovo svaka emocija analizira, prošlost neprestano preispituje, a budućnost planira do najsitnijeg detalja, unutrašnji mir mnogima deluje kao nešto nedostižno. Mudri monah otac Tadej govorio je, međutim, da se mir ne pronalazi u tome da sve držimo pod kontrolom, već da naučimo kako da se odnosimo prema sopstvenim mislima.

Njegova čuvena rečenica „Kakve su nam misli, takav nam je život“ ostala je jedno od najpoznatijih svedočanstava njegovog pogleda na svakodnevne brige, tugu, ljutnju i strah.

Za oca Tadeja, čovek nije mogao uvek da bira ono što će mu se dogoditi, ali je mogao da radi na tome kako će na određene situacije odgovoriti.

Tuga ne treba da postane način života

Otac Tadej često je govorio o potrebi da čovek ne dozvoli da ga tuga potpuno obuzme.

U njegovom duhovnom učenju, dugotrajno prepuštanje melanholiji udaljava čoveka od unutrašnjeg mira. Umesto da se neprestano vraća teškim mislima, savetovao je da se čovek pokrene, okrene molitvi, radu, zahvalnosti i dobrim delima.

Takav pogled ne znači da tugu treba potisnuti ili praviti se da ona ne postoji. Naprotiv, tuga je prirodan deo života, ali je važno ne dozvoliti da postane jedino stanje u kojem čovek živi.

Za oca Tadeja, radost i zahvalnost nisu značile odsustvo problema, već unutrašnji izbor da se i u teškim okolnostima traži ono što donosi mir.

„Ne vraćajte zlo za zlo“

Posebno mesto u njegovim savetima zauzimala je reakcija na tuđu ljutnju.

Kada nas neko povredi, uvredi ili prema nama postupi grubo, prirodno je da poželimo da uzvratimo. Otac Tadej je, međutim, savetovao upravo suprotno – da čovek pokuša da sačuva smirenost i da ne dozvoli da ga tuđi bes povuče u novi sukob.

Njegova poruka bila je da se ljutnja ne prekida novom ljutnjom. Ako na uvredu odgovorimo uvredom, samo se nastavlja lanac negativnih reakcija.

Umesto toga, savetovao je mir, molitvu i dobre misli čak i prema onima koji su nas povredili.

Najteže je kada pokušavamo sve sami

U njegovim učenjima često se pojavljivala i ideja da čovek ne mora svaki teret da nosi potpuno sam.

Brige, strahovi i stalno razmišljanje o tome šta će se dogoditi mogu čoveka iscrpeti. Otac Tadej je verovao da deo tog tereta treba prepustiti Bogu i imati poverenja da ne moramo za sve odmah pronaći odgovor.

To nije značilo odustajanje od odgovornosti ili problema, već prihvatanje činjenice da ne možemo da kontrolišemo baš sve što nam se događa.

Upravo zato je često govorio o potrebi da čovek „popusti stisak“ – da učini ono što može, a zatim da se ne muči neprestanim strahovanjem zbog onoga na šta ne može da utiče.

Molitva srca bila je njegov oslonac

Posebno mesto u životu oca Tadeja zauzimala je takozvana molitva srca, kratka molitva koja se tiho i neprestano ponavlja.

Prema biografskim zapisima o njegovom životu, sa ovom molitvenom tradicijom susreo se još kao mlad u manastiru Miljkovo, gde su tada boravili ruski monasi.

U periodu teške bolesti pluća, kada je, prema svedočenjima o njegovom životu, prognoza bila veoma loša, počeo je da ponavlja:

„Gospode Isuse Hriste, Sine Božji, pomiluj me grešnog.“

Ova molitva kasnije je postala važan deo njegovog duhovnog života.

Priče o njegovom ozdravljenju deo su njegovog duhovnog predanja, dok sama molitva srca pripada staroj hrišćanskoj molitvenoj tradiciji.

Mir počinje od misli

Možda se upravo u tome krije suština poruke koju je otac Tadej ostavio iza sebe.

Nije govorio da život može biti bez problema, tuge ili nepravde. Njegov naglasak bio je na tome da čovek ne dozvoli da ga ono što se događa potpuno zarobi u strahu, ljutnji i očajanju.

Zato je njegova misao „Kakve su nam misli, takav nam je život“ ostala aktuelna i danas.

U vremenu u kojem je teško pronaći tišinu, njegova poruka bila je jednostavna: smiriti misli, ne vraćati zlo za zlo, oprostiti koliko možemo, učiniti dobro i pronaći oslonac u molitvi.

Za njega, upravo u toj tišini čovek može da pronađe snagu koju često traži na pogrešnim mestima.