Nekada je bila novac kojim se plaćalo, danas može da završi u albumu kolekcionara, staroj kutiji na tavanu ili, kao u ovom slučaju, na Fejsbuku sa cenom od 25 evra.

Na jednoj grupi posvećenoj otkupu i prodaji starog novca osvanule su fotografije novčanice od 1.000 dinara iz vremena Kraljevine Jugoslavije, a uz njih kratka poruka:

„1000 dinara 1931. god. Cena 25 evra.“

Naizgled običan oglas, ali bilo je dovoljno da ljudi pogledaju fotografije pa da u komentarima počne ono što gotovo uvek prati stare novčanice – rasprava koliko ona zapravo vredi.

Jedan korisnik odmah je napisao:

„Ne vredi ni pet evra.“

Drugi je imao potpuno drugačije mišljenje:

„Nemoj prodati ispod 100 eura.“

A bilo je i onih kojima je fotografija probudila uspomene.

„Na babinom tavanu bilo toga koliko hoćeš, u jednoj kartonskoj kutiji“, napisao je jedan član grupe.

I upravo taj komentar verovatno će mnoge naterati da se sete starih fioka, kofera i kutija koje godinama niko nije otvorio.

Nije bilo kojih 1.000 dinara

Reč je o novčanici Narodne banke Kraljevine Jugoslavije, nominalne vrednosti 1.000 dinara, sa datumom 1. decembar 1931. godine. Prema numizmatičkom katalogu Numista, puštena je u opticaj 1. januara 1933, a prestala da važi 11. juna 1941. godine.

Novčanica je velika čak 195 sa 125 milimetara, što je prilično drugačije od današnjeg papirnog novca. Na prednjoj strani nalazi se portret kraljice Marije Karađorđević, dok su na poleđini prikazane dve alegorijske ženske figure, sa motivima rada, poljoprivrede, mira i države.

Još jedan detalj čini je posebno zanimljivom.

Dizajn novčanice potpisuje Paja Jovanović, jedan od naših najpoznatijih slikara, dok je gravuru radio Ernest Deloš. Štampana je u tadašnjem Zavodu za izradu novčanica u Beogradu.

U vodenom žigu nalazi se profil kralja Aleksandra I.

Drugim rečima, čak i ako ne vredi bogatstvo, u rukama imate mali komad istorije star više od devet decenija.

Pa koliko onda stvarno vredi?

Tu dolazimo do dela zbog kojeg su se ljudi na Fejsbuku i posvađali.

Kod starog novca godina nije jedino što određuje cenu.

Važni su očuvanost papira, nabori, cepanja, fleke, ivice, serijski broj, eventualne posebne varijante, kao i to da li je novčanica autentična.

Zato ista novčanica može kod jednog prodavca koštati nekoliko desetina evra, dok će primerak u lošijem stanju vredeti znatno manje.

Zabeležene aukcijske prodaje ove novčanice lepo pokazuju koliko raspon može da bude veliki. Primerci ocenjeni kao gotovo nekorišćeni ili nekorišćeni prodavani su na pojedinim aukcijama za oko 14, 15, 16, 20, 23, 31, 34, pa sve do 53 i 61 evro. Numista pritom naglašava da su kataloške procene samo orijentacione i da ne treba da se uzimaju kao garantovana kupoprodajna cena.

Zato cena od 25 evra iz Fejsbuk oglasa na prvi pogled nije ni senzacionalno visoka ni očigledno niska – stvarna vrednost zavisi pre svega od konkretnog primerka.

Sa fotografije se, naravno, ne može pouzdano potvrditi ni autentičnost ni tačna numizmatička ocena.

Nemojte odmah bacati ono što pronađete kod bake

Možda je upravo to najzanimljiviji deo cele priče.

Stari novac po našim kućama često decenijama stoji tamo gde ga niko ne traži – između starih dokumenata, u kovertama, kutijama od cipela, fiokama ili na tavanu.

I ne, ne znači da će svaka stara novčanica platiti godišnji odmor.

Većina neće.

Ali pre nego što nešto bacite samo zato što više ne može da se potroši u prodavnici, vredi pogledati godinu, izdanje i stanje.

Jer nekada ono što je baka ostavila u kartonskoj kutiji zaista može da ima kolekcionarsku vrednost.

A ponekad je priča koju taj komad papira nosi zanimljivija i od same cene.