Med
RINA
Med

RINA

Med, Foto: RINA

U izolovanim regionima širom SAD-a, Tihog okeana i Rusije, tlo je bilo zatrpano uništenjem dok su SAD i SSSR testirali neke od prvih atomskih bombi tokom hladnog rata. Tokom narednih nekoliko decenija, obe supersile će testirati stotine uređaja koji su nebo obojili zračenjem. Novo istraživanje sugeriše da biste mogli da vidite relikvije ovog atomskog ispitivanja u modernom svakodnevnom predmetu - istraživači su otkrili nivoe radioaktivnog elementa cezijum-137 u američkom medu, čak i svih ovih godina kasnije.

Iako zvuči alarmantno, nivoi cezijuma-137 su daleko ispod količina koje mogu naneti štetu. Med je i dalje siguran i ukusan, ali pokazuje dalekosežne i trajne posledice niza testiranja nuklearnih bombi tokom 20. veka.

To sigurno nije odbacilo vodećeg autora Džima Kastea, čije je istraživanje objavljeno u časopisu Nature Komunikejšn.

"Ne pokušavam da kažem ljudima da ne smeju da jedu med. Hranim svoju decu medom", rekao je Kaste. "Sada jedem više meda nego kad sam započeo ovaj projekat."

Istraživanje je započelo kao brucoški seminar 2017. Dok je predavao Geologiju 150: Radioaktivno zagađenje, Kaste je želeo da demonstrira svojim studentima uticaje ispitivanja H-bombe sprovedenih u Novom Meksiku, Nevadi i Juti u SAD-u. Dok su odlazili na prolećne praznike, zamolio ih je da donesu neku biljnu hranu iz lokalnog izvora odakle god su išli da testiraju na cezijum u laboratoriji.

Mnoštvo donetih proizvoda pokazalo je sitne detekcije cezijuma, ali med sa farme u Raleigh-u u Severnoj Karolini bio je sto puta topliji od ostatka.

"Zaista nisam mogao da verujem", rekao je Kaste prošle godine . "Ponovo sam ga izmerio, jer sam mislio da se nešto dogodilo sa aparatom ili je moj detektor glup. Reprodukovao sam merenje. I bilo je, opet, sto puta veće od bilo koje druge hrane. "

To je navelo Kastea i njegove kolege da istraže kako cezijum-137 može preći takve udaljenosti, od izolovanih atomskih testnih mesta do polica američke istočne obale. Uzimajući tegle sa medom iz različitih regiona Severne Amerike, analizirali su svaki uzorak kako bi pronašli radioaktivni izotop. Ukupno je testirano 122 uzorka meda.

Neverovatno je utvrđeno da 68 od njih sadrži različite količine cezijuma-137. Florida, Džordžija i Južna Karolina uzele su glavne nagrade kao najčešće radioaktivne, dok su države severno od Virdžinije imale samo 12 uzoraka od ukupno 40 koji sadrže cezijum-137. Pa, kako to da su pčele tako dobre u sakupljanju jednog od najopasnijih izotopa u istoriji?

Kaste iznosi zanimljivu hipotezu. Nakon ispitivanja atomske bombe, radioaktivni otpad je bačen visoko u atmosferu, zahvaljujući intenzivnim gradijentima pritiska reakcija cepanja. Mnogo toga je palo nazad i ostalo u rodnom mestu, poligonima, dok je ostatak odnesen na istok i kišom vraćen na Zemlju.

Kako je cezijum-137 ležao na zemlji, stoga bi imalo smisla da se najviše "radioaktivnog" meda pronađe na mestima sa više padavina. Međutim, Kaste i njegov tim primetili su alternativnu korelaciju - nisu padavine bile u korelaciji sa sadržajem cezijuma-137, već nivoi kalijuma u ​​tlu.

Kalijum je neophodan element za rast biljaka. Ako ste ikada sadili svoje dvorište, deo tog đubriva je napravljen od kalijuma i nalazi se široko u zemljištu. Igrom slučaja, atomi kalijuma izgledaju vrlo slično atomima cezijuma-137, a biljke misle isto. Kada je zaliha kalijuma mala, moguće je da biljke snižavaju svoje standarde i hvataju sledeći raspoloživi element, a to je u ovom slučaju radioaktivni izotop hladnog rata. Potom pčele nailaze i blaguju nektar koji cezij-137 prenosi u njihove košnice i u med.

Kaste sada želi da iskoristi to delo da istakne dugoročne uticaje zagađivača na životnu sredinu. Cezijum-137 ima 30-godišnji poluživot, tako da će vremenom izbledeti od postojanja u medu, ali pronalazak nivoa koji se sada otkriva pokazuje da je to moralo biti daleko veće u šezdesetim i sedamdesetim godinama kada je sprovedeno testiranje.