Međutim, novi geopolitički potresi menjaju način na koji evropske centralne banke procenjuju rizik, pa se sve više razmatra ne samo koliko zlata država poseduje već i gde se ono fizički nalazi.

Holandska centralna banka odlučila je da oko 86 tona zlata prebaci iz Njujorka u London, navodeći „geopolitičke nemire“ i potrebu da raspoređivanje rezervi u različitim pravnim jurisdikcijama poveća njenu „spremnost za krizne situacije“.

Francuska je između jula 2025. i januara 2026. takođe povukla sve svoje preostalo zlato iz njujorških trezora američkih Federalnih rezervi.

Guverner Banke Francuske Fransoa Vileroa de Galo izjavio je da francuska odluka nije bila politički motivisana. Ipak, potezi dve centralne banke otvorili su širu raspravu o tome koliko je u kriznim okolnostima važno imati neposredan pristup strateškoj imovini koja se nalazi izvan matične zemlje.

Fort Noks, utvrđeni kompleks u američkoj saveznoj državi Kentaki, gde se čuva približno polovina zlatnih rezervi američke vlade, decenijama predstavlja sinonim za maksimalnu bezbednost. Ali pitanje koje se sada postavlja u Evropi nije ograničeno na fizičku bezbednost zlata. Sve veću težinu dobija mogućnost da sredstva u ekstremnoj geopolitičkoj ili pravnoj krizi postanu privremeno nedostupna.

Analitičar kompanije Oksford ekonomiks Sebastjen Tije ocenjuje da je neposredno oduzimanje imovine evropskih centralnih banaka „izuzetno mali rizik“. Veću zabrinutost, prema njegovim rečima, izaziva mogućnost da imovina koja se nalazi u drugoj pravnoj jurisdikciji privremeno ne bude dostupna zbog sankcija, pravnih sporova ili geopolitičke krize.

U Nemačkoj i Italiji, državama koje imaju druge, odnosno treće najveće zlatne rezerve na svetu, nekoliko političara već je zatražilo povlačenje njihovog zlata iz SAD. Ti zahtevi povezani su sa zabrinutošću zbog politike administracije američkog predsednika Donalda Trampa prema EU, uključujući njegovu politiku i izjave u vezi sa Grenlandom.

Istovremeno, promena odnosa prema zlatu nije počela sa aktuelnim političkim sporovima. Centralne banke širom sveta znatno povećavaju kupovinu tog plemenitog metala još od globalne finansijske krize 2008. godine.

Stručnjak Svetskog saveta za zlato Krišnan Gopau ukazuje na niz kriza koje su usledile: dužničku krizu u evrozoni, političke potrese, pandemiju i dugotrajne geopolitičke sukobe. Takvo okruženje ponovo je povećalo značaj zlata kao sigurnog utočišta za kapital.

Istraživanje Svetskog saveta za zlato pokazalo je razmere promene. Centralne banke su tokom protekle četiri godine kupovale prosečno oko 1.000 tona zlata godišnje, dvostruko više od prosečnih 500 tona godišnje tokom prethodne decenije. Povećana tražnja doprinela je rastu cene zlata do rekordnih nivoa.

Gopau ističe da se tokom poslednje dve decenije gotovo neprekidno pojavljuju pitanja o stabilnosti globalnog finansijskog sistema i geopolitičkim rizicima. Zbog toga upravljanje rezervama više nije samo pitanje izbora imovine već i fizičkog mesta na kojem se ona čuva.

Upravo tu odluka Holandije dobija dodatno značenje. Njeno zlato nije vraćeno u Holandiju, već je iz Njujorka prebačeno u London. Razlog je položaj britanske prestonice kao jednog od najlikvidnijih svetskih centara za trgovinu zlatom.

U kriznim periodima fizičko zlato može imati znatno veću praktičnu vrednost ako se nalazi tamo gde ga je moguće brzo prodati, založiti ili zameniti za valutu i drugu imovinu. London omogućava upravo takvu vrstu likvidnosti, zbog ogromnog broja transakcija koje se svakodnevno obavljaju na tamošnjem tržištu.

Banka Engleske zato ima posebno mesto u globalnom sistemu čuvanja zlata. Procene govore da se u njenim trezorima nalazi oko 400.000 zlatnih poluga, ukupne mase približno 5.000 tona, što je čini jednim od najvećih svetskih čuvara ovog plemenitog metala.

Premeštanje fizičkog zlata, međutim, nije jednostavan posao. Centralne banke, vlade i državni investicioni fondovi drže rezerve na različitim lokacijama, a njihov transport može biti složen, skup i rizičan. Lokacija istovremeno određuje koliko brzo zlato može biti stavljeno u funkciju u trenutku finansijskog ili geopolitičkog udara.

Tije smatra da centralne banke zbog toga sve pažljivije posmatraju ne samo strukturu rezervi već i jurisdikcije u kojima se one nalaze. Cilj je povećavanje otpornosti i fleksibilnosti, posebno u okolnostima kada pristup imovini može postati jednako važan kao i samo vlasništvo nad njom.

Pored geopolitike, raste i zabrinutost zbog američkog finansijskog sistema. Direktor norveškog državnog investicionog fonda, vrednog 2,3 biliona dolara, izjavio je da fond mora znatno da smanji izloženost američkim državnim obveznicama. Takav stav povezuje se sa stanjem na tržištu američkog državnog duga, dok visoka inflacija i rast javnog duga povećavaju troškove zaduživanja i izazivaju nelagodu među investitorima.

Zlato istovremeno ostaje veoma osetljivo na odluke američkih Federalnih rezervi. Tije ukazuje da zabrinutost zbog američkih finansijskih tržišta dodatno podstiče vlasnike zlata da razmatraju premeštanje imovine u druge jurisdikcije.

Politička dimenzija tog procesa posebno je izražena zbog Trampove retorike o Grenlandu i odnosa njegove administracije prema EU. Takvo okruženje povećava interesovanje evropskih institucija za geografsku preraspodelu strateške imovine i smanjivanje rizika koji nastaje kada je veliki deo rezervi koncentrisan u jednoj stranoj jurisdikciji.

SAD uprkos tome ostaju jedan od najvažnijih svetskih centara za čuvanje evropskog zlata. Posebno značajnu ulogu ima njujorška Banka federalnih rezervi na Menhetnu, u čijim trezorima se i dalje nalazi veliki deo nemačkih rezervi.

Bundesbanka je između 2013. i 2017. vratila iz SAD u Nemačku približno 300 tona zlata, ali u Sjedinjenim Državama i dalje čuva znatno više od 1.000 tona. Nemačka centralna banka je prošle godine saopštila da nema sumnje da je njujorška Banka federalnih rezervi pouzdan partner od poverenja za čuvanje njenih zlatnih rezervi.

Time se pojavljuju dva paralelna procesa. Evropske centralne banke ne napuštaju nužno američki finansijski sistem, ali sve ozbiljnije procenjuju posledice situacije u kojoj bi strateška imovina u trenutku velike krize mogla da bude teško dostupna. Istovremeno, rekordna kupovina zlata pokazuje da sam metal dobija sve veću ulogu u rezervama centralnih banaka.

Kako piše Dojče vele, odluke Holandije i Francuske pokazuju da pitanje više nije samo koliko zlata neka država ima. U svetu sankcija, pravnih sporova, rastućih dugova i geopolitičkih sukoba, sve važnije postaje gde se poluge fizički nalaze i koliko brzo vlasnik može da ih stavi u funkciju.