Smrt, bolnica
Screenshoot Youtube
mama, deca, brak, porodica

Shutterstock, ilustracija

Foto: Shutterstock, ilustracija

Hodnik kao tunel. Sijalica neprestano treperi i štipa oči. Miris joda, ustajalog vazduha, miris praznine i tišine… Sedim na klupi sa tupim pogledom ka prozoru. Čekam. Minuti postali su sati, sati su postali godine, a večnost cela kao da se iznizala na mom licu. Ne osećam ništa sem grča u celom telu. Telefon zvoni, ljudi oko mene nešto govore a sve što ja čujem su sopstvene misli. Da ih bar ne čujem, jer me izludjuju, razjedaju, ali ipak, teši me samo misao da je sve to samo danas i da će već sutra biti kući, oporavljena i na nogama. On na hodniku sprata sa jedne strana vrata a sa druge, ja. Gledali smo se kroz peskareno staklo na vratima odeljenja. Nismo reč prozborili a sve smo se razumeli. Poslao mi je poruku. Volim te…

PROČITAJTE I:

Bolnica

Profimedia.rs

Dolazi doktor. Operacija je prošla u najboljem redu.

Taj izdah roditelja… Sve je ok. Devojčica je dobro…

Bolnica dečak ruka koma

Profimedia

Foto: Profimedia

Rutinska operacija preponske kile. Toliko rutinska da smo sutradan ujutru odmah izašle kući. Dete se oporavljalo brzo, čini mi se iz sata u sat. Svega jedan dan u bolnici. Medjutim, ono što sam imala prilike da vidim za taj jedan dan ja ću pamtiti narednih godina tokom svog života. I sama sam bila više puta po bolnicama. Ali, kako sam bila dete i nezrela, nisam gledala na neke stvari kao što ih gledam sada, u ulozi roditelja.

PROČITAJTE JOŠ I:

 

Do nas u krevetu bio je dečak iz doma sa cerebralnom paralizom. Nepokretan i sa otvorenim ranama na ledjima. Uz sve to i sa prelomima na desnoj nozi. Kako nemaju krevete predvidjene sa takve pacijente, jedna strana kreveta je sa ogradom a druga je bez, te mu je leva noga stalno spadala sa kreveta. Nemoćan da je sam vrati, često me zvao da mu ja pomognem i da ga celog podignem na krevet. Pelene mu se menjaju na svaka dva, tri sata. Ostalo je samo par komada na njegovoj komodi. Sestra u razgovoru sa koleginicom ne zna da li će imati do jutra pelene jer nema kome da trebuje za njega stvari a potrebno mu je dosta toga. Izmedju ostalog i jedna Pavlovićeva mast za rane. JEDNA KUTIJA…

Dečak deca

Profimedia

Foto: Profimedia

Pakovala sam stvari za povratak kući. Dečaku sam ostavila sve od hrane što sam imala, da ste videli samo sreću deteta koje jede čips… Koliko mi je bilo drago što sam mogla nekako da ga usrećim, isto toliko mi je bilo muka od istine za koju sam i sama kriva a to je da moja deca nemaju čemu više da se obraduju. Jer imaju sve i svega su siti. Pa opet nezadovoljni.

Pozdravili smo se sa svima u sobi. Na licima žena koje tu ostaju još ko zna koliko, samo blagi osmeh. Kroz taj osmeh čujem škripu zuba. Srce mi je u petama… Ja nemam oružje za ovo, ovde je samo majka naspram majke koja razume svaki uzdah. Zagrlila sam je jako. Poželela brz povratak kući…

Žena, tuga, raskid, samoća, depresija

Shutterstock, ilustracija

Foto: Shutterstock, ilustracija

Dome, slatki dome… Pranje, tuširanje, sredjivanje. Dan je proleteo. Spavanje u svom krevetu. Pokušavam da zaspim. Ne mogu. U glavi mi odzvanjaju reči dečije uspavanke koju je jedna mama na odeljenju tokom čitave noći tiho pevušila svojoj bebi. Njen glas je odjekivao dugim bolničkim hodnikom, čini mi se svi smo je pomno slušali, pa i one bube sa komode…

Prevrćem se, okrećem se. San ne dolazi. Uzimam tablete.

Kroz san krećem i sama da pevušim stihove,

“ Jedan mali pauk na krov se popeo…“

Tuga, depresija

Shutterstock

Foto: Shutterstock

 

Komentari (1)

aloh

27.06.2019 12:47

život piše drame