Rade Šerbedžija
Dejan Briza
Rade Šerbedžija

Dejan Briza

Foto: Dejan Briza

Snimio je više od 200 filmova, neke s najslavnijim rediteljima današnjice, član je Američke filmske akademije i dobitnik državne nagrade Vladimir Nazor za životno delo. Odigrao je gotovo sve što se moglo odigrati, ali ni nakon 50 godina karijere njegova harizma i kreativnost ne blede.

Gost emisije U svom filmu bio je Rade Šerbedžija, jedan od najvećih glumaca svih vremena.

- Pre 5 godina sam snimao jedan film na Islandu. Sećam se da me režiser zamolio da nešto improvizujem bez teksta i ja sam to učinio. On je rekao pa to je fantastično, hvala Vam, a ja kažem, e čoveče više od 150 filmova imam ja u nogama. On kaže, ne 187. snimate. Od tada sam snimio još nekoliko tako da mislim da je preko 200, rekao je Šerbedžija.

"Izvinjavam se što držim šešir", rekao je u emisiji, "ali to mi je zaštitni znak".

- Mi svi koji smo u Slavoniji odrasli od Ive Štivičića do Fabijana Šovagovića, svi smo nosili i nosimo šešire.

Kako se nositi s iskustvom tolikih filmova, glumaca...

Kad kažeš takvu cifru nekome, onda oni svi ostanu zapanjeni, ali to je zapravo kod nas nešto što, nisam samo ja, ističe, to je nešto što su mnogi napravili: Bata Živojinović, Ljubiša Samardžić, Dragan Nikolić, Boris Dvornik, ljudi koji su snimali mnogo filmova, rekao je.

- Nekad su se kod nas snimali filmovi, naročito moja generacija, kad se počelo više filmova snimati. Kad sam ja bio mlad i igrao glavne uloge u jugoslavenskim filmovima, tada se snimalo 30, 40 filmova godišnje. To je velika brojka za jednu zemlju od 22 miliona. Ali u tih 40 mene je zapalo da sam snimao i 4, 5 filmova godišnje. Cela moja generacija, mi smo snimali filmove kao da idemo u fabriku na posao. A i bili smo možda malo bolje plaćeni od nekih dobrih mesečnih plata.

Rade Šerbedžija

Dejan Briza

Foto: Dejan Briza

Rade Šerbedžija je istakao da nije menjao način života uprkos popularnosti i da mu to nikad nije uticalo na funkcionisanje. 

"Ja sam to, navodi, i opisao u svojoj knjizi, taj jedan divan odnos s mojim ocem koji je umro prije godinu i po dana u 104. godini. Moj otac je uvek bio protiv toga da postanem glumac. Bio sam dobar učenik i sportista. On je smatrao da ću završiti fakultet. Hteo je da budem doktor ili inženjer. Voleo sam knjige i želeo da upišem književnost. Žena u biblioteci mi je rekla da sam bio rekorder u pozajmljenim knjigama", ispričao je Šerbedžija.

Radetov otac nije došao ni na jednu njegovu predstavu zbog toga što nije želeo da ga posmatra kao poznatog glumca, već kao svog sina.

Slava mu nikada nije udarila u glavu bez obzira na česte uspehe koje je ostvarivao.

"Nisam imao problema s tim jer sam nekako navikao svoje sugrađane da se ponašam normalno. I nikada nisam pravio od toga veliku pompu. Recimo za mene je normalno stajati u redu kao i svi drugi ljudi u prodavnici. Ne tražiti protekciju itd. To su ljudi voleli i onda sam imao jedan onako poseban odnos s građanima Zagreba, gde sam živeo i odrastao tu svoju prvu mladost i srednje godine kad sam bio vrlo zaposlen i poznat glumac na filmu i televiziji. To je najlakši način, kad srušiš mit, onda je tebi lakše. Najneprijatnija stvar je kad ti se neko divi. Jer izgubiš neposrednost, ne živiš život nego si neko drugi, a ja želim biti ribar, želim biti fudbaler kao što sam i bio fudbaler i ribar, mnogo je lakše tako živeti", priznao je Rade.

Rade Šerbedžija

Rajko Ristić/Alo!

Foto: Rajko Ristić/Alo!

Glumac se često selio i prilagođavao se mestima boravka.

"Hteli smo da živimo između Zagreba, Beograda, Dubrovnika, Istre... U proleće 1992. godine otišli smo u Sloveniju. Deset godina nakon toga u London, a zatim u Los Anđeles. Moja Lenka je u Londonu radila u režiji, a u to doba sam snimio film "Before the Rain". To je bio preokret", prisetio se Šerbedžija.