Svetislav Vuković i Bekim Fehmiju
Screenshot Youtube/Kopernikus RT
Svetislav Vuković

Foto: Privatna arhiva

Svetislav Vuković, Foto: Foto: Privatna arhiva

Za Svetislava Vukovića spikera, tekstopisca i istinsku legendu Radio Beograda, doslovno važi ona "dobar glas daleko se čuje".

I sam ne krije da je ceo život bio prepoznatljiv pre svega po baršunastom baritonu, radijskim i televizijskim emisijama, festivalima, koje je više od četiri decenijevodio od Vardara do Triglava, pa i van granica ondašnje velike zemlje.

PROČITAJTE JOŠ:

 

O gostovanjima sportskih velikana u njegovoj autorskoj emisiji "Vreme sporta i razonode", najavljivanju Djuka Elingtona i Dizija Gilespija, ali i tome kako je uspeo da spoji nespojivo radeći više od trideset godina Dragačevski sabor u Guči, festivale zabavne muzike, koncerte svetskih velikana poput Šarla Aznavura i Žilijet Greko, sa Svetom u njegovom domu u Košutnjaku pričala je njegova ćerka, novinarka Katarina.

Od 1965. godine pa do danas napisao je gotovo hiljadu tekstova za razne muzičke žanrove: seriozne, zabavne, starogradske, dečje, narodne muzike. Osvajao je je nagrade i priznanja na festivalima u Beogradu, Zagrebu, Opatiji, Ljubljani, Skoplju, Prištini, Novom Sadu, Budvi.

Mnogi nisu znali da je on napisao mnoge čuvene pesme, poput "Odiseja", koji je otpevao Leo Martin, "Ljubav je samo reč", "Ja te volim", "Maestro i violina", "Kad bih znao da je sama" i mnogim drugima koje su pevali najpoznatiji jugoslovenski pevači.

 

Da li je istina da ste pobegli od kuće čvrsto rešeni da upišete Pilotsku akademiju ili Pozorišnu akademiju?

- Čvrsto sam bio rešio da budem pilot ili glumac. Priliku da ostvarim svoju želju dobio sam kad je moj fudbalski klub "Jedinstvo" iz Bijelog Polja trebalo da igra utakmicu protiv "Arsenala" iz Tivta, i to na njihovom terenu. U ono vreme, na utakmicu se išlo trofejnim nemačkim kamionima... Trebao nam je jedan dan do Tivta, sutradan se igrala utakmica, a treći dan se išlo nazad. Pomislim: "Idealna prilika da prevarim moje"! Umesto u kamion, sednem u čuvenog "Ćiru" (legendarni voz, od kojeg su i putnici bili brži) u Priboju, i pravac - Sarajevo! Tačnije Rajlovac. Na kapiji vojne kasarne dočeka me stražar: "Kud si se ti uputio"? Odgovorim da sam učio pilotiranje u Ivangradu i da hoću hitno kod komandanta. Objasnim ti se ja s njim i on mi poruči da pošaljem dokumenta. Kad kod kuće ima šta da vidim! Čeka me otac Milić, namrgođen s plavom kovertom u rukama. Vidim nešto se gadno dešava. Kaže: "Šta je ovo"? Nisam mogao da verujem! Primili me ovi iz Vazduhoplovne akademije! Otac cepajući kovertu nastavi: "A, to je taj tvoj Tivat! Hoćeš li da ti kupim kosti po planinama? Da se survaš s tim tvojim avionom?" Okrenuo sam se i bez reči zapucao u mojkovačku poštu. Nije bilo druge nego da hitno šaljem dokumenta rođaku Milovanu Vukoviću, čuvenom advokatu u Beogradu. Tako sam umesto Vazduhoplovne akademije upisao Pravni fakultet - rekao je jednom prilikom.

 
 
 
View this post on Instagram
 
 
 

A post shared by Stranger In The Night (@stranac_u_noci) on Jul 24, 2018 at 1:29pm PDT

 

 

 

U do pola završenom Studentskom gradu u Novom Beogradu, koji je u to vreme bio skoro ceo pod peskom, počinjete da radite na razglasnoj stanici.

- Kad se samo setim panorame... Pesak na sve strane, Hotel Jugoslavija i SIV u skelama, Studentski grad do pola izgrađen... Pošto nam je Beograd bio daleko, sami smo sebi smišljali zabavu. Mi iz dramske sekcije smo pravili skečeve, i to dva puta dnevno - ujutru i uveče. U to vreme sam upoznao Miću Orlovića, s kojim sam igrao i u studentskoj košarkaškoj reprezentaciji Jugoslavije. On je već bio spiker na razglasnoj stanici. Međutim, nakon što je prošao audiciju u Radiju, ja ga nasledim. I, to ne zato što sam voleo taj poziv, već isključivo zbog honorara, koji mi je pokrivao smeštaj u Studenjaku i hranu u menzi. Uz to sam, razume se, i dalje bio u dramskoj sekciji s Bekimom Fehmijuom, Vladom Popovićem, Nikolom Jurinom, Đorđem Nenadovićem... - pričao je legendarni spiker svojevremeno.

 

Da li ste u to vreme Bekima učili srpski?

- Družili smo se, a ja sam mu samo pomagao da što savršenije savlada srpski. Baš u to vreme, koleginica iz folklorne sekcije "Španca", Mirjana Čunković (inače saradnica u Radio Beogradu) pitala me je da dođem jedan dan da vidim kako izgleda pravi radio. Zapucam pravo u Studio 8 Radio Beograda, kad tamo - ni manje ni više - sedi komisija. Sve doajen do doajena: Raša Plaović, Brana Surutka, Mija Stevović, Zlatica Baltić. Ispred studija stotine mladića i devojaka, među njima i glumac Zoran Radmilović... Tiskaju se, hoće da postanu spikeri. Zabijem se ja u neki ćošak. Dosadno mi, te zgrabim sa obližnjeg stola ondašnji "Sport i svet". Pošto se izređalo svih 200 kandidata, predsednik komisije uzdahnu: "Opet ništa"! Mirno prelistavanje prekide Mira kad je čuh kako se obraća komisiji: "Može li moj drug Sveta da pročita nešto. On veoma lepo čita"? Mrko sam je prostrelio pogledom, ušao u studio, i u jednom dahu pročitao prvi pasus na koji sam naleteo u "Svetu i sportu". Cela komisija je bila na nogama, a Zlatica Baltić me, stisnuvši dugme za komunikaciju smireno upitala: "Kolega, u kojoj ste radio stanici radili"? Dok sam izgovarao: "Na razglasnoj stanici u Studentskom gradu", kroz glavu mi je proletelo: "Oh, ne! Prošao sam". Tako sam primljen u Radio Beograd - ispričao je tada Svetislav.

U Studenjaku ste bili poznati i po čuvenim štosovima, koje ste izvodili "u duetu" s glumcem Ljubišom Samardžićem?

- Otišli bismo do Četvrtog bloka u kojem su stanovale devojke da zajedno idemo na ručak. Čekajući drugaricu Milkicu (takođe spikerku na razglasnoj stanici), koja po običaju nikada nije bila spremna, vreme smo na Ljubišin predlog prekraćivali tako što bi on izvodio stilske vežbe. I to pred brucoškinjama. Ljubiša bi mi dobacio da je moje da se pravim kako mi je muka, a da će on odraditi ostalo! Zakucamo na prva vrata, uletimo u sobu punu 18-godišnjakinja i započnemo "scenu". Prvi će Ljubiša: "Mom kolegi je muka, imate li rakije”? Ja se dramski srušim na prvi slobodan krevet, a sirote devojke se rastrče oko mene ne bi li našle rakiju. Tu uleti ponovo Ljubiša: "Znate, najbolje bi, možda, bilo da ga izmasirate"! Uzgred i gucnem dva, tri gutljaja i odmah mi, naravno, bude bolje. Tu nas već provale i rastanemo se uz opšti smeh - pričao je.

 

Godine 1961. zvanično ste kao spiker primljeni u Radio Beograd. Međutim, malo je poznato da ste uz Minimaksa i još nekoliko kolega bili osnivač nove profesije - voditelj?

- Nakon što sam kao spiker s Prvog prešao na Drugi program Radio Beograda, u januaru 1975. pozove glavni urednik Živojin Stekić - Milovana Ilića, Nikolu Neškovića, Ička Petrovića, Nikolu Karaklajića i mene u kancelariju. Kaže: "Ajde da napravimo novu profesiju na radiju, neka se zove novinar-voditelj. Smislićete svaki svoju emisiju, a program ćete najaviti i odjaviti, punim imenom i prezimenom". Bila je to prava revolucija. Do tada niko nije to smeo da uradi. Bili smo "samo glasovi"... Tako je nastala Mićina emisija "Minimaks", Karaklajićeva "Sastanak u devet i pet", Neškovićeva "Prijatelj zvezda", moja "Sunce, more, bit i hit". Pisma su nam, sećam se, stizala u džakovima. Nekoliko godina kasnije preuzimam uređivanje i vođenje emisije “Vreme sporta i razonode”. Kroz ovu emisiju prošle su brojne legende poput Dragoslava Šekularca, Franja Velfija, Stjepana Bobeka, Rajka Mitića... - sećao se Vuković. 

Za Lea Martina ste napisali nezvaničnu himnu "žestokih momaka", "Odiseju" i "Ja te volim", baladu, za koju je vezana još jedna interesantna anegdota?

- Bilo je to 1973. na Beogradskom proleću. Najviše sam mrzeo da pišem pesme na gotovu muziku. Jedna od takvih bila je "Ja te volim". Namučio sam se pišući je. Kad se samo setim, u studiju me čekaju ceo orkestar, Leo Martin, Vojkan Borisavljević... Uletim, uručim im tekst pisan rukom i procedim: "Ovo sad radim, i nikad više!" Istog trenutka se okrenem i odem, jer sam imao bukirano letovanje na Zlatiboru. Ostanu ti oni tako da tumače ono što sam napisao. Sve im je bilo jasno, osim jedne rečenice. Nikako da pročitaju moj rukopis. Kad im je dosadilo da tumače, Leo Martin uzme olovku i na onom jednom spornom mestu na kojem ni dan-danas ne mogu da se setim šta sam napisao, dopiše: "nisu važne reči"! Tako je ostalo ono čuveno: "O, volim te, nisu važne reči" (smeh) - ispričao je jednom Svetislav.

 

Kako vam je uspevalo da u četiri decenije dugoj voditeljskoj karijeri spojite nespojivo? Više od tri decenije vodili ste Dragačevski sabor trubača u Guči, Homoljske motive, program izvorne narodne muzike "Čaša vode s izvora", a s druge strane, festival u Opatiji, Mesam, Beogradsko proleće, Oskar popularnosti?

- Da se nadovežem na vaše reči... Vodio sam i sve moguće državne praznike, deset godina sam radio Beogradski džez festival, najavljivao Djuka Elingtona, Majnarda Fergusona, Gila Evansa, Dizija Gilespija... Dodajte svemu i brojna svetska prvenstva, koncerte Šarla Aznavura, Žilijet Greko, Vukov sabor u Tršiću, boks meč Adinolfi-Mate Parlov, dočekivao košarkaše ispred Savezne skupštine. I to je samo deo priče. Zaista ste u pravu. Nisam o tome razmišljao, ali odista - spajao sam nespojivo! - završio je tada legendarni spiker. 

Pogledajte BONUS video:

Goca Tržan zabranila Ivanu da viđa ćerku Lenu nakon rijalitija, evo šta se dešava sa alimentacijom!