Šaban i Miša
printscreen/e-stock
Šaban i Miša

printscreen/e-stock

Šaban i Miša, Foto: printscreen/e-stock

PROČITAJTE JOŠ:

Kako si reagovao kada ti je Goca tražila da na sahrani sa kolegama odsviraš "Ne plači, dušo"?

- Opirao sam se, bojao sam se kako ću to izdržati. Izgurao sam, a mislio sam da ću se srušiti u grobnicu. Opet, lakše je bilo što nas je sviralo petoro. Šta ćemo, stegnemo malo srce i zube. Opet sam imao u glavi da bi on na neki način to i voleo, da to budemo baš mi. Prvi put u životu sam to učinio. Nadam se da je i poslednji. Ruka mi se sve vreme tresla.

Kada i kako si upoznao Šabana?

- Upoznali smo se 1975. kada sam došao na akademiju u Beograd. Tada je bio aktuelan čuveni restoran "Šumatovac", gde su se okupljali pevači, glumci i ostali. Tu je počela i naša saradnja i druženje. Poslednjih mesec dana smo baš bili bliski i često smo se viđali i pravili sedeljke do jutra.

- Imao je predosećaj da će se nešto desiti jer je bio drugačiji. Imao je neke priče i ambicije koje nisu ličile na njega, u smislu "Daj, uradite mi pesmu, daj da snimim nešto". To ne liči na njega jer smo uvek mi njega terali i jurili da uđe u studio.

PREPORUČUJEMO I:

Da li je nešto konkretno rekao?

- Jedno veče smo sedeli u kafani. Pričao je neke stvari koje su na neki način govorile o nečemu da će se desiti. Na primer, otkazivanje, zakazivanje aerodroma i slično. Najviše mi je zaparalo uši to što je zajedničkom prijatelju rekao: "E, kad budem umro, hoću da mi pevate treću strofu ove sevdalinke. Ako me nadživite, učinite mi to", i čitao je reči iz telefona.

Zašto to niste učinili?

- Setili smo se toga tek za vreme sahrane. Sutradan smo otišli na njegov grob i odsvirali smo mu to za dušu.

Šaban Šaulić, sahrana

Marko Metlaš/Alo!

Šaban Šaulić, sahrana, Foto: Marko Metlaš/Alo!