Ana Bekuta
Marko Metlaš/Alo!
Ana Bekuta

Marko Metlaš/Alo!

Ana Bekuta, Foto: Marko Metlaš/Alo!

PROČITAJTE JOŠ:

Mirisi koji bude nežnost

Rođena je 6. septembra 1959. godine kao Nada Polić u Pribojskoj Banji, kao najstarije dete majke Milice, kuvarice po zanimanju, i oca Branka, koji se bavio zemljoradnjom. Iako su ona i njene mlađe sestre Dobrila i Milina odrastale okružene ljubavlju, njihovo detinjstvo mahom je bilo obeleženo oskudicom, budući da su roditelji mogli da im priušte skromnu svakodnevicu. Uprkos tome što nije imala sve što je želela, Ana se najranijih dana svog detinjstva seća s osmehom na licu.

- Skromnost u kojoj sam rasla donela nam je i mnogo sreće. Još pamtim svoju prvu i jedinu lutku, kao i loptu, koju mi je poslao tatin drug iz vojske, Steva Malatestinić, zbog čega ga se sećam s velikom nežnošću. Roditelji nisu bili u mogućnosti da sa nama provode previše vremena jer su morali da nam obezbede egzistenciju, tako da su pravila ponašanja u kući bila kruta. Majka je ipak bila stroža, dok nam je tata, okružen samo ćerkama, više popuštao. Ali, kad bi se i on naljutio, kažnjavao bi nas tako što bi nam izvadio lampice iz radija lampaša, koji je bio najdraža stvar u našoj kući. A oduzeti nam muziku bila je gora kazna nego kada mi danas zabranimo deci upotrebu računara. Međutim, ujedno je i sebe kažnjavao na taj način jer je i on veoma voleo muziku. Svirao je frulu, kao i moji stričevi. Bio je član Kulturno-umetničkog društva „Sloga“, u koje me je jednog dana, kad je došlo vreme, poveo da se i ja oprobam jer je bio svestan mog talenta. Inače, u ono vreme se podrazumevalo da obavezno znamo da igramo kolo, pa mi je muzika nekako bila u drugom planu, iako je kasnije život uredio tako da mi ona postane profesija - počinje pevačica, dok joj se pred očima ređaju sve koloritnije slike iz detinjstva.

Ana Bekuta

Alo!/Rajko Ristić

Ana Bekuta, Foto: Alo!/Rajko Ristić

- Najveća nagrada nam je bila šator koji nam je otac leti pravio u dvorištu naše kuće. Konstrukcija je bila od hrastovog drveta, a krila od serdžade koju je mama donela u miraz. Čim počnem da pričam o tome, raznežim se jer mi se valjda u nozdrvama javi taj miris grubog tkanja, koji me vrati u vreme kad smo sestre i ja bile male, roditelji živi i mladi, a ceo svet dalek i nedokučiv kao slavski ručak - govori Ana, otkrivajući da je more prvi put videla sa 13 godina.

- Tada se zamalo nisam udavila u talasima kod Sutomora, pa ni danas ne ulazim u ustalasano more. Doduše, naša porodica je imala retku privilegiju da ima divan, uvek topao džakuzi. Šalu na stranu - reč je o jazu s toplom banjskom vodom koja leči reumu, išijas i ženske bolesti, a koji je proticao kroz naše dvorište. U njemu smo kao deca provodili sate u kupaćim kostimima koje nam je mama šila, što je stvarno bilo slatko. Ja sam kao najstarija inače uvek vukla svoje mlađe sestre i prema njima imala veliku odgovornost. Dobrila je od mene mlađa dve godine, a Milina četiri. I mnogo smo se igrale, bile smo baš bezbrižne - opisuje pevačica, ne skrivajući da je, iako veoma stidljiva, imala veoma bogat unutrašnji život.

Bolno odrastanje preko noći

- Bila sam odličan đak, uprkos svojoj povučenosti. O karijeri pevačice nisam ni maštala jer sam bila veoma stidljiva, što je verovatno osobina mog horoskopskog znaka Device, pa mi je kasnije, kad sam počela da pevam, trebalo desetak godina da pobedim tu stidljivost i zasijam punim sjajem. Možda sam potajno i želela da pevam, ali u to vreme se ovaj posao nije smatrao ozbiljnim. Tek kada sam 1985. godine snimila svoj prvi album, definitivno sam znala da sam na pravom putu - ističe Ana, koju je život naterao da sazri ispred svoje generacije. Bezbrižne dečje slike za tren oka zamenila su teška životna pitanja. Naime, prva mladalačka ljubav, o kojoj je Ana pričala jedino svom sinu Igoru, a koju je doživela kao tinejdžerka, donela joj je sudar sa stvarnošću i najveću odgovornost koju nosi roditeljstvo.

Ana Bekuta

Marko Metlaš/Alo!

Ana Bekuta, Foto: Marko Metlaš/Alo!

- Doba odrastanja došlo je prebrzo. Mene je zateklo bez romantičnog ulepšavanja jer je istina da je moje prve prave izlaske veoma brzo zamenilo menjanje pelena i briga o bebi. Moje materinstvo bilo je svakako prerano, ali mi je ujedno i najdragocenije iskustvo u životu. Veoma sam se plašila, naročito u trudnoći, ali sam ujedno znala da će taj strah proći. Život mog deteta bio mi je i ostao najvažniji. Prolazila sam kroz izuzetno stresan period i žao mi je što nisam mogla da budem opuštenija i da više uživam u tim neponovljivim momentima, neopterećena strahovima i pitanjima šta će biti sutra i hoću li uspeti da se izborim sa obavezama, dužnostima, neizvesnom budućnošću - priča Ana, svesna i onda i sada da je svaku odluku donela ispravno.

- Do tada sam, pod uticajem moje učiteljice Jelka Miletić, pa kasnije i razredne Tanje Redžić, maštala o tome da ih jednog dana nasledim kao predavač jer sam veoma volela ruski jezik i našu književnost, a posle sam i u gimnaziji bila društveno-jezički smer. Međutim, sedamnaesta godina bila mi je prelomna jer mi se posle nje nekako otvorilo nebo i pojavili motivi za budućnost. Ali onda nisam mislila tako. Trebalo je u onakvom okruženju tako mlad roditi dete. Nisam ni bila svesna svoje odluke da postanem majka, ali se sećam da sam to želela i ne znajući šta će mi se desiti. Uostalom, mene kao tinejdžerku tada nije ni zanimalo šta drugi misle. Radila sam po svome, ali uvek pošteno i ispravno. Naravno, moji roditelji nisu bili zadovoljni, uzdali su se u mene kao u najstariju ćerku, a onda su im se odjednom srušili snovi. Gledajući sa ove distance, najviše zbog uticaja okoline - sa setom se priseća pevačica, koja je, zbog nemogućnosti da sama odgaja dete, budući da se u međuvremenu rastala s njegovim ocem, dala sina u Dom za nezbrinutu decu u Zvečanskoj ulici. Bila je to najstrašnija epizoda u njenom životu, u kojoj se sa ogromnom radošću susretala sa svojim naslednikom, a potom ga s gorčinom i suzama iznova ostavljala u domu.

Trenutak koji joj je preokrenuo život

- Oboje smo bili mladi i sve je kratko trajalo. Nije to ni bila ljubav, već jedan trenutak koji je skroz okrenuo moj život. Rastali smo se zato što smo bili nezreli i nespremni za porodične obaveze. Silom prilika morala sam da se rastanem i od deteta jer jednostavno nisam imala drugog izbora. Bili smo razdvojeni osam i po meseci, a grizlo me je to kao otvorena rana sa kojom sam se svakog jutra budila. Živela sam za trenutak kada ćemo ponovo biti zajedno. Svakog vikenda putovala sam da vidim Igora, koji bi mi se smešio u krevetiću, nepogrešivo me poznajući. Do sledeće subote u životu su me držali njegov puderasti miris u nozdrvama i otisak njegovih majušnih usana na vratu. Agonija je trajala nekoliko meseci, a onda je glas srca i razuma tu ptičicu vratio u krilo. U svakom slučaju, nijednog trenutka nije dolazilo u obzir odricanje od sina. To su veoma tužni i bolni trenucima o kojima mi je teško da govorim. Kraj te drame ipak je bio srećan. U poslednjem činu ja sam odrasla po hitnom postupku, moji roditelji su isto tako postali baka i deka, a sestre Dobrila i Milina tetke. Igor je bio zajedničko ljubimče, i dete, i unuče, i sestrić, i sve to zajedno - otkriva pevačica, koja je, uprkos ranom materinstvu, obasipala svog mališana ogromnom ljubavlju.

- Nije ni njemu uvek bilo baš lako. Naprotiv, i on se prilično namučio sa mladom i nezrelom majkom, ali mu nikada nije bila uskraćena ljubav, a to je, čini mi se, jedino što je suštinski bitno. Mislim da nisam bila kao moji roditelji. Možda je u nekim situacijama trebalo da ih više oponašam jer mislim da sam ponekad bila popustljivija nego što je trebalo. Ali, kao i većina roditelja, radila sam najbolje što sam umela. Ni danas sa sigurnošću ne mogu da kažem kako bi dobra majka trebalo da se ponaša, a važno je jedino da naša deca uvek budu svesna ljubavi i podrške - objašnjava Ana, koja je ubrzo dobila šansu da napravi karijeru. Imala je punu podršku oca iako je njena majka u to vreme bila je nezadovoljna ćerkinim izborom i istinski je navijala da ona ipak postane prosvetni radnik.