Polazak u školu
Alo / Rajko Ristić

Klaus Brinjes (60) proveo je detinjstvo u Domu za decu s posebnim potrebama u Rotenburgu. On je jedno od desetak hiljada dece iz poratnog razdoblja čije su mlade godine obeležile patnja i nepravda. Oni su bili fizički zlostavljani, drogirani lekovima za smirenje i korišćeni za medicinske eksperimente.

 

"Nismo znali za slobodu i samostalne odluke. Onu decu koja su bila nemirna umirivali su lekovima ili odvodili i zaključavali u sobe", opisuje Brinjes.

Crkvena ustanova u Rotenburgu ispituje svoju mračnu prošlost kroz brojne dokumente u kojoj je opisano kako su nemirna deca dobijala psihofarmake i lekove za smirenje u dozama čak pet puta većim od preporučenih. Takođe, na maloletnoj deci testirani su neregistrovani lekovi u cilju sprečavanja mokrenja u krevet ili suzbijanja seksualnog nagona muških štićenika.

Farmaceutkinja Silvija Vagner iz Krefelda opisuje kako je u dokumentaciji pročitala da su u tom Domu rađene operacije na mozgu adolescenata i da su tom prilikom delovi mozga nepopravljivo uništeni. Njena istraživanja pokazuju da neka deca verovatno i nisu bila fizički ili mentalno zaostala.

Istoričar Hans-Valter Šmel kaže da su u domovima primenjivani kazneni rituali. Zaposleni su štićenike tukli instrumentima, vezivali ih i zaključavali.

"Osoblje je bilo konstantno preopterećeno. Mnoge žrtve i danas osećaju posledice, od kojih su najčešće anksioznost i poremećaji ishrane. Mnogi od njih nisu u stanju izgraditi odnos s drugim ljudima", naglašava Šmel.

Brinjes, koji je kao dečak oboleo od dečje paralize, zbog čega je do osme godine samo puzao prisetio se stravičnih situacija: "Neke bi toliko isprebijali da nisu mogli da sede".