Ko zaista i kako upravlja ledenim kontinetom! Zašto velike sile žele po svaku cenu da pošalju vojsku!

 

I Sjedinjene Države i Rusija tvrdile su da su njihovi istraživači prvi put videli Antarktik izbliza, za vreme ekspedicija 1820. godine. Obe su bile među nekolicinom zemalja koje su postavile početne zahteve za delove ledenog kontinenta. S time se ne bi složili Francuzi, koji od 1840. godine zahtevaju vlasništvo zemlje Adelie. Velika Britanija od 1908. godine takođe ima svoje interese, nakon što je ekspedicija Nimrod dovela Ernesta Shackletona i njegove drugove na kontinent, a ujedno su prvi osvojili najviši vrh Antarktike, Mt. Erebus. Britansko ustavno određenje od 1908. stavlja antarktička područja pod upravu Falklandskih ostrva, a od 1962. postoji Britanski antarktički teritorij, kao jedan od 14 prekookeanskih britanskih teritorija. Čak su i nacisti 1939. pokušali osvojiti neka područja, a do danas vladaju teorije zavere o bazama na kontinentu. Novi Zeland od 1923. godine suvereno upravlja područjem Ross, a Australija ima svoje područje od 1933. godine. Norveška upravlja od 1931. otokom Petra I., a od 1939. Zemljom kraljice Maud. Od 1940. godine Čile ima svoj antarktički teritorij, a Argentinska Antarktika postoji od 1943. godine.

Ali do kasnih pedesetih godina postojala je još jedna snaga: nauka. Vlade 67 zemalja omogućile su svojim naučnicima saradnju na masovnom proučavanju Zemlje i okoline za Međunarodnu geofizičku godinu (IGY) 1957-58. Glavni prioriteti bili su svemir i Antarktika. U polarnom regionu 12 zemalja, međunarodna zajednica je preuzela vodeću ulogu u naučnim istraživanjima, od kosmičkih zraka do glaciologije. Kako su usledila revolucionarna otkrića, američki predsjednik Dvaj Ajzenhauer predložio je u ime 12 zemalja IGY 1. decembra 1959. Sporazum o Antarktici. Nakon šezdeset godina sporazuma postoji 54 potpisnika, a Slovenija je najnovija potpisnica u aprilu.

 

Peti najveći kontinent na svetu jedno je od takvih područja, poput svemira i dubokog mora, koji je postao dvosmislen u pogledu uprave. Izrezane poput ledene pite, kriške kontinenta u različitim je prilikama zatražilo sedam zemalja. Neke se tvrdnje, poput onih u Argentini, Čileu i Britaniji, preklapaju. Svi su zahtevi zamrznuti u vremenu (a može se reći i u prostoru koji se nikad ne otapa) kad je na snagu stupio Ugovor o Antarktici, iako ga ne priznaju sve zemlje. Rusija i Sjedinjene Države, iako službeno zadržavaju pravo na svoja potraživanja, ipak su krenule davati odobrenja znanstvenim ekspedicijama na svom teritoriju. Sada preko 29 tvrdnji umrežuje u potencijalni sukob 29 država. Najveći teritorij, kojega drži Australija, mesto je tri glavne stalne australijske stanice - Mawson, Casey i Davis – ali tu se nalaze i ruske, indijske, francusko-talijanske i kineske stanice. Australijski zakoni vrijede tamo - ali samo za australske državljane.

Nacije deluju prema sistemu Ugovora o Antarktici, čime su zaustavljene teritorijalne tvrdnje i umirene su pojedine nacije koje su shvatile da nemaju preteranog značaja od upravljanja ledenom tablom. Iznenađujuće kratak i vanredno efikasan, jednostavnost Ugovora je jedna od njegovih prednosti. U ugovoru se kaže da je celi prostor južno od 60. obratnice prostor mira i suradnje. Taj duh suradnje uglavnom je izdržao i atmosfera je na Antarktiku veoma međunarodna, veoma otvorena i veoma topla. Kao i naučnici, postoje inženjeri, mehaničari, upravnici, lekari tako dalje; ukupni broj ljudi na Antarktiku kreće se od oko 4400 leti do 1100 zimi, prema CIA World Factbook-u.

 

To je demilitarizirano područje; vojni manevri su zabranjeni, vojni sukobi su zabranjeni, testiranje oružja (uključujući i nuklearno) zabranjeno je. Tako su i vojne baze i utvrđenja i sve "mjere vojne prirode" zabranjene Ugovorom. Ono što nije zabranjeno je upotreba vojnog osoblja ili opreme "u naučna istraživanja ili u bilo koje druge mirne svrhe". Satelitska tehnologija sada je centralna za antarktičke operacije i istraživanja, što uključuje i potencijalne obaveštajne podatke. Ali, antarktički prostor je idealan za astronomska i svemirska istraživanja. Veoma je tiho, s malo ljudskih radio smetnji. S tehnološkim dostignućima u obradi informacija, nanotehnologijama i astrofizici, na Antarktici su sada moguća istraživanja koja su bila nezamisliva poslednjih godina.

Prema ugovoru, svaka zemlja ima neograničeno pravo pregledati aktivnosti i objekte druge zemlje. Celokupni kontinent se pregledava svake dve godine. Za 2018-19. godinu, jedina inspekcija registrovana prema Ugovoru o Antarktiku je pregledala američke, bugarske i ukrajinske stanice i luku kojom upravlja Velika Britanija. Predlažu se i češće inspekcije. Nacije stoga moraju izvestiti koju opremu koriste na Antarktiku. Uz sve to, valja napomenuti da je na Antarktiku zabranjeno rudarstvo - "osim naučnih istraživanja" - Madridskim protokolom, koji je na snazi od 1998. godine, a koji Antarktiku označava kao "prirodni rezervat, posvećen miru i nauci". Protokol takođe uključuje upravljanje otpadom, zagađenjem mora, procenu uticaja na okolinu, očuvanje flore i faune, zaštićena područja i odgovornost.

 

Morski život zaštićen je Konvencijom o očuvanju živih morskih resursa Antarktike (CCAMLR), koja je na snazi od 1982. To ne isključuje ribolov, ali zahteva oprez. Kina i Rusija blokirale su poteze članova radi stvaranja morskih zaštitnih zona na Antarktici. Kitovi su zaštićeni globalnom konvencijom od 1948. koja nije deo sistema Ugovora o Antarktici. Međunarodna komisija za kitolov stvorila je utočište kitova Južnog okeana 1994. Japan, koji se povukao iz ove Konvencije 2019., više ne lovi na Antarktiku, već je nastavio komercijalni kitolov u vlastitim vodama. Turizam je u porastu, a predviđeno je da kontinent posjeti oko 55 000 ljudi godišnje . U prethodnoj sezoni, posetilo ga je 51.000 ljudi, a jedna trećina je stigla iz Sjedinjenih Država.

U jednoj od retkih kritika ugovora , godine 1980, kada je mogućnost rudarstva na Antarktici uklonjena, malezijski lider Mahathir Mohamad tvrdio je u ime G77 koalicije zemalja u razvoju kako bi se, umesto upravljanja nekolicine država, svi teritorijalni zahtjevi trebali napustiti i Ujedinjenim narodima dati kontrolu pod novim ugovorom. Mahathir je osudio ugovor kao 'deal starih dečkiju' koji drmaju svijetom, a njihovi dogovori bi mogli biti obavijeni i velom tajne. I bio je apsolutno u pravu. Malezija je potom naknadno pozvana na sastanke zemalja potpisnica ugovora i njihovih znanstvenika. Malezija se pridružila ugovoru u 2011. godini.

 

2019. godine ukupno je 54 država potpisnica ugovora, od kojih 29 ima savetodavni status. Članstvo u polarnom klubu tako postaje prestižna stvar. Među savetodavnim članovima - onih čija prisutnost na Antarktici im omogućava da se uključe u donošenje odluka – sve je više ideja o izgradnji novihstanica. Kina, na primer, trenutno gradi svoju petu stanicu, na neimenovanom ostrvu Rossovom moru. To bi moglo biti jačanje njihove pozicije u budućnosti. I Iran želi pristupiti tom sporazumu, iako bi američke sankcije mogle dovesti do toga da obustavi svoje planove.

Sa svetom u ogromnim promenama, jedan od strahova je da se stvore uslovi sa potpuno drugačijim normama, potpuno drugačijim idejama o nameri i vrednosti ugovora.