Nataša Haunsperger
youtube printscreen
Nataša Haunsperger

youtube printscreen

Nataša Haunsperger, Foto: youtube printscreen

Nataša Haunsperger, poreklom Srpkinja iz Hrvatske, odlučila je da postane policajka nakon što je tri godine u Portlandu radila u skloništu za žene-žrtve nasilja. Posle mesec dana antirasističkih protesta kaže da se za to vreme ceo njen svet okrenuo naglavačke jer nikad nije videla tu količinu „organske mržnje“ prema policiji.

- Jedno jutro se probudiš i shvatiš da te ogroman deo stanovništva kome si do juče služio svim srcem i energijom mrzi do te mere da želi fizički da te povredi. Shvatiš da radiš najomraženiji posao u Americi: sada je postalo politički korektno da mnoge organizacije i veliki delovi društva nemaju nikakav kontakt s policijom, koja je sada sinonim za rasizam - kaže Nataša za „Glas Amerike“.

Preporučujemo i:

Ona kaže da su demonstranti u Portlandu brutalno napadali policajce, bacali na njih eksplozivne naprave domaće izrade, pojedini demonstranti su čak dolazili pred kuće policajaca ili ih zvali telefonom, pa je gradska vlast uklonila bedževe s imenima policajaca sa uniformi da bi zaštitila njihovu privatnost. Ističe da je u policiji Portlanda pravilo da policajci prijave ako neko od kolega uradi nešto što je protiv zakona i pravila službe, pogotovo ako je kršenje pravila zasnovano na rasnim predrasudama.

- Ono što se dogodilo u Mineapolisu, ubistvo Džordža Flojda, svaki policajac mora najoštrije da osudi: to je sve ono protiv čega se mi, interno, borimo - objašnjava Nataša i dodaje:

-Verujem da je svrha mog posla služba i pomoć društvu i zajednici. Ali ako ikad dođe trenutak da društvo kome služim dođe do zaključka da nema potrebe za mojom službom, ja ću morati to da prihvatim. Međutim, ako društvo odluči da ukine policiju, onda to društvo vrlo brzo mora da ima organizovani sistem koji će je adekvatno zameniti.

Donosili su nam kafu i kolače

I pored neprijatnosti i incidenata koje je doživela, Nataša kaže da postoji i druga strana priče o mržnji prema policiji.

- Pošto smo radili oko 16 sati dnevno, u našu stanicu su ponekad dolazili građani, donosili su nam pite ili kolače koje su ispekli kod kuće, kafu, sokove… Neki su dolazili samo da porazgovaraju sa nama i pruže nam podršku jer, na kraju krajeva, kad skinem uniformu, ja sam običan građanin kao i drugi.

Pročitajte još: