Američka vojska
Tanjug/AP
Američka vojska

Tanjug/AP

Američka vojska, Foto: Tanjug/AP

Više od četrdeset godina, međutim, Saudijska Arabija ima jedan važan as u rukavu u pogledu svoje bitke sa Iranom: stalna podrška SAD saudijskom režimu.

Saudijci koji stoje iza Petrodolara

Odgovor leži u činjenici da je Saudijska Arabija u središtu američkih napora da održi dolar kao svetsku rezervnu valutu i ​​osigura globalnu potražnju za američkim dugom. Poreklo ovog sistema seže decenijama unazad.

Do 1974. američki dolar je bio u nesigurnom položaju. 1971. godine, zahvaljujući rasprostranjenoj potrošnji i na ratne i na domaće programe socijalne zaštite, SAD više nisu mogle da održavaju postavljenu globalnu cenu zlata u skladu sa Bretton Woods sistemom uspostavljenim 1944. Vrednost dolara u odnosu na zlato je padala kako ponuda dolara povećana je kao nusprodukt rastuće deficitarne potrošnje. Strane vlade i investitori su počeli da gube veru u dolar, a i Švajcarska i Francuska zahtevale su zlato u zamenu za svoje dolare, što je propisao Bretton Woods. Ako bi se takvi zahtevi nastavili, američke zalihe zlata bi uskoro bili potrošene. Štaviše, dolar je gubio na vrednosti u odnosu na druge valute. U maju 1971. godine, Nemačka je napustila sistem Bretton Woods i dolar je pao u odnosu na nemačku marku.

Kao odgovor na ta dešavanja, Nixon je najavio da će SAD napustiti sistem Bretton Woods. Dolar je počeo da raste u odnosu na druge valute.

Američka vojska

Tanjug/AP

Američka vojska, Foto: Tanjug/AP

Nije iznenađujuće što devaluacija dolara nije vratila poverenje u dolar. Štaviše, SAD se nisu potrudile da obuzdaju deficit potrošnje. Dakle, SAD su morale da nastave sa pronalaženjem načina da prodaju državni dug bez povećanja kamatnih stopa. Odnosno, SAD je trebalo više kupaca za svoj dug. Motivacija za popravljanje porasla je još više nakon 1973. godine, kada je prvi naftni šok još više pogoršao inflaciju cena koju su trpeli Amerikanci.

Ali do 1974. ogromna poplava dolara iz SAD-a u vrhunsku izvoznicu nafte Saudijsku Arabiju predložila je rešenje.

Te godine Nixon je poslao na misiju nov američkog ministarstva finansija William Simona u Saudijsku Arabiju. Kao što je rekla Andrea Wong u Bloombergu, cilj je bio:

"neutralizovati sirovu naftu kao ekonomsko oružje [protiv SAD-a] i pronaći način da ubedi neprijateljsko kraljevstvo da finansira sve veći deficit Amerike svojim novim pronađenim bogatstvom petrodolara. …

Osnovni okvir plana je bio upadljivo jednostavan. SAD bi kupovali naftu od Saudijske Arabije i kraljevstvu pružali vojnu pomoć i opremu. Zauzvrat, Saudijci bi milijarde svojih petrodolarnih prihoda uložili u državne blagajne i finansirali američku potrošnju."gadafi 

Moamer Gadafi

Printscreen youtube

Moamer Gadafi, Foto: Printscreen youtube

Sa gledišta javnih finansija, ovo je izgledalo kao dobitak. Saudijci bi dobili zaštitu od geopolitičkih neprijatelja, a SAD bi dobile novo mesto za istovar velikih količina državnog duga. Štaviše, Saudijci bi mogli da parkiraju svoje dolare u relativno sigurnim i pouzdanim ulaganjima u Sjedinjene Države. To je postalo poznato kao „recikliranje petrodolara“. Trošeći na naftu, SAD - i drugi uvoznici nafte, koji su sada morali da koriste dolare - stvarali su novu potražnju za američkim dugom i američkim dolarima.

Ovaj dolarski sporazum nije bio ograničen samo na Saudijsku Arabiju. Budući da je Saudijska Arabija dominirala u Organizaciji zemalja izvoznica nafte (OPEC), ugovor o dolaru proširen je na OPEC, što znači da je dolar postao preferirana valuta za kupovinu nafte širom sveta.

Ova šema je osigurala mesto dolara kao valute od ogromnog globalnog značaja. Ovo je bilo posebno važno tokom 1970-ih i početkom 1980-ih. Na kraju krajeva, do početka 1980-ih, OPEC je uživao 50-postotni tržišni udeo u trgovini naftom. Međutim, zahvaljujući drugom naftnom šoku, veliki deo sveta počeo je tražiti najrazličitije načine za smanjenje zavisnosti od nafte. Sredinom 1980-ih, udeo OPEC-a je pao na manje od jedne trećine.

Danas, Saudijska Arabija zaostaje za Rusijom i Sjedinjenim Državama u pogledu proizvodnje nafte. Od 2019. godine, udeo OPEC-a ostaje oko 30 procenata. To je umanjilo ulogu petrodolara u poređenju s vrtoglavim danima 1970-ih. Ali važnost petrodolara sigurno nije uništena.

Mohamed bin Salman

AP

Mohamed bin Salman, Foto: AP

Možemo videti stalnu važnost petrodola u američkoj spoljnoj politici, koja nastavlja da se suprotstavlja i preti svakoj glavnoj državi izvoznici nafte koja se kreće ka okončanju oslanjanja na dolare.

Kao što je primetio Matthew Hatfield u Harvard političkom pregledu, verovatno nije puka slučajnost da je na irački, libijski i iranski režim primenjena posebno ratoborna američka spoljna politika. Hatfield piše:

"2000. godine Sadam Husein, tadašnji predsednik Iraka, objavio je da Irak namerava da proda svoju naftu u evrima umesto u dolarima.

Nakon 11. septembra, SAD su izvršile invaziju na Irak, zbacile Sadama Huseina i vratile iračku prodaju nafte nazad na američki dolar.

Tačan obrazac ponovio se i sa Muamerom Gadafijem kada je pokušao da stvori ujedinjenu afričku valutu potpomognutu libijskim zlatnim rezervama za prodaju afričke nafte. Ubrzo nakon njegove najave, pobunjenici naoružani od strane američke vlade i saveznika svrgnuli su diktatora i njegov režim. Nakon njegove smrti, ideja da će se afrička nafta prodavati na nečem drugom osim za dolar brzo je nestala."

Ostali režimi koji su pozivali na napuštanje petrodolara uključuju Iran i Venecuelu. SAD su pozvale na promenu režima u obe ove zemlje.

Izvoznici nafte kontrolišu američku imovinu

Pretnje se, međutim, mogu izravnati u oba smera. Prošle godine je, na primer, Saudijska Arabija zapretila da će „prodati naftu u valutama različitim od dolara“ ako Vašington „usvoji predlog zakona kojim se članovi OPEC-a izlažu protiv antimonopolske tužbe u SAD“. To jest, saudijski režim je svestan da ima bar nešto uticaja na SAD zbog saudijskog položaja u središtu petrodolarnog sistema.

Nafta

Tanjug/Tanja Valić

Nafta, Foto: Tanjug/Tanja Valić

Saudijska Arabija je jedna od retkih država koja može da se pretvara kako ne naseda na blefove SAD-a kod stvari poput ovih. Kao što je američka politika proteklih decenija veoma jasno pokazala, SAD su više nego voljne da napadnu strane zemlje koje načine povredu petrodolarnog sistema.

U slučaju Saudijske Arabije, međutim, položaj kraljevine kao iranskog suparnika - i kao trećeg najvećeg izvoznika nafte u svetu - znači da će SAD verovatno izbeći nepotreban sukob.

Štaviše, verovatno je da su američki dugovi i druge imovine u Saudi vlasništvu značajni. Kad Saudijci iznose pretnje, to implicitno takođe uključuje „likvidaciju vlasništva kraljevine u Sjedinjenim Državama.“ Kako je preneo Bloomberg, Saudijska Arabija takođe

"upozorila je da će početi prodavati čak $750 milijardi u državnim blagajnama i druge imovine ako Kongres donese zakon kojim se kraljevstvu omogućuje da odgovara na sudovima SAD-a za terorističke napade 11. septembra."

Često čujemo kako Kina i Japan drže veliki deo američkog duga, i zbog toga imaju neki uticaj na SAD. (Ovde je problem što ako stranci prodaju američku imovinu, ona će pasti što se tiče cene. Ako američki dug padne u ceni, onda se dug mora povećati u prinosu, što znači da SAD moraju platiti više kamate na svoj dug.) Ali postoji dobar razlog da se veruje da je i Saudijska Arabija veliki imalac američkog duga. Teško je, međutim, pratiti koliko su te svojine velike jer je saudijski režim usko sarađivao sa američkim režimom kako bi kupovinu američke svojine zadržao u tajnosti. Kada američka blagajna izveštava o inostranim vlasnicima američkog duga, Saudijska Arabija je upakovana sa nekoliko drugih zemalja kako bi sakrila preciznu prirodu kupovina koje obavlja Saudijska Arabija. Ipak, kako Wong tvrdi, saudijski režim je "jedan od najvećih američkih stranih kreditora."

Problem raste kako američki dug raste

Ako sve ostalo bude jednako, SAD bi trebalo da postaju manje zavisne od stranih imalaca duga. To bi posebno trebalo da se odnosi na saudijski i OPEC dug jer se globalna uloga OPEC-a i Saudijaca smanjuje u pogledu globalnog učešća na tržištu.

Ali sve drugo nije jednako, a SAD poslednjih godina gomilaju sve veće količine duga. Na primer, u 2019. godini, godišnji deficit je premašio tri biliona. U prošlosti, manje rasipničkom dobu, ova vrsta stvaranja duga bila bi rezervisana samo za vreme rata ili za vreme ekonomske depresije. Danas, međutim, ovaj ogromni rast nivoa duga čini američki režim osetljivijim na promjene u potražnji za američkim dugom, i to je učinilo da se američki režim sve više oslanja na stranu potražnju i za američkim dugom i za američke dolare. To jest, da bi izbegle krizu, SAD moraju obezbediti da kamatne stope ostanu niske i da stranci žele da steknu i američki i američki dug.

iran

Youtube/Printscreen

iran, Foto: Youtube/Printscreen

Kada bi nestalo recikliranje nafte i petrodolara, to bi imalo dvostruki efekat na finansije američke vlade: značajan pad recikliranja petrodolara stvorio bi značajan pritisak na povećanje kamatnih stopa. Rezultat bi bio budžetska kriza za američku vladu, jer će sve veće količine saveznog budžeta morati da posvete za isplate duga. (Druga opcija bi bila da američka centralna banka unovči dug kupovinom sve većih iznosa nadoknade nedostatka strane potražnje. To bi dovelo do rastuće inflacije cena.)

Nadalje, ukoliko bi učesnici počeli izlaziti iz petrodolarnog sistema (i recimo prodavati naftu u evrima) potražnja za dolarima bi opala, pogoršavajući sve scenarije u kojima centralna banka unovčava dug. To bi takođe generalno doprinelo većoj inflaciji cena, jer će manji broj dolara izvući iz SAD strani vlasnici.

Rezultat bi mogao biti kontinuirano smanjenje vladine potrošnje na usluge i rastuća inflacija cena. Sposobnost američkog režima da finansira svoj dug znatno bi se smanjila i SAD bi se morali povući na vojne obaveze, penzije i još mnogo toga. Ili to ili nastavite trošiti istom stopom i suočiti se sa inflatornom spiralom.