Nagorno-Karabah
EPA
Nagorno-Karabah

EPA

Nagorno-Karabah, Foto: EPA

Iza kratera koji je napravila raketa srednjeg dometa, u podrumu lokalne prodavnice namirnica u Stepanakertu, sakrili su se Sergej Hovnesjan i još troje njegovih komšija. Čim nakratko prestanu vazdušni napadi i granatiranje, umornim nogama penju se uz stepenice kako bi spustili u podrum još malo zaliha, koje će im omogućiti da prežive u slučaju opsade grada.

Dvojica muškaraca i jedna žena, bolničarka u penziji, ranije su već dali svoj doprinos odbrani Arcaha, što je jermenski naziv za Nagorno-Karabah, de fakto jermensku republiku u granicama Azerbejdžana.

- Sećam se kad sam prvi put video mudžahedine dok sam se devedesetih borio protiv Azerbejdžana - kaže Hovnesjan, dok tostira hleb na grejalici i pijucka čaj iz čaše za konjak.

- Nikad nisam video ništa slično. Nosili su belu odeću i marame na glavi. Mislim da su bili iz Avganistana. Sada šalju Sirijce, pretpostavljam da se neke stvari nikada ne menjaju - kaže on.

Borba za Nagorno-Karabah eskalirala je u krvavom ratu posle raspada Sovjetskog Saveza. Prekid vatre 1994. označio je pobedu Jermenije, ali obe strane i dalje u sebi nose duboko ukorenjen gnev.

Jermenija, obeležena etničkim čišćenjem, koje je Azerbejdžan izvršio nad narodom osamdesetih godina – kao i Turska vek ranije – odbija da preda sedam drugih azerbejdžanskih provincija koje je okupirala, tako da 700.000 Azerbejdžanaca ne može da se vrati kućama, iz kojih su nekada pobegli.

Borbe su ponovo izbile pre dve nedelje. Vojnici naoružani kalašnjikovima vode rovovsku borbu u stilu Prvog svetskog rata, pri čemu su ponekad toliko blizu da mogu da razgovaraju, dok najsavremeniji dronovi i rakete dugog dometa proleću iznad njih.

- Ovde je grozno. Lagali su nas: rekli su nam da ćemo čuvati naftna i gasna postrojenja -kaže Muhamed al Hamza, dvadesetšestogodišnjak iz okoline Alepa, s kojim je “Gardijan” stupio u vezu telefonom. Al Hamza se nalazi u bolnici 50 kilometara od linije fronta, na drugoj strani, pošto je ranjen u raketnom napadu jermenskih snaga dva dana nakon što su ga poslali da se bori na strani Azerbejdžana.

– Borio sam se u Libiji i ponekad je bilo opasno, ali ne kao ovde. Nas oko 250 tražili smo da se vratimo kući - kaže on.

Prethodno je javljeno da je na hiljade pobunjenika među kojima su i džihadisti došlo iz Sirije u Azerbejdžan da ratuju protiv Jermena.

Gubici su već sada veliki, iako nijedna od sukobljenih zemalja ne želi da prizna koliko tačno ima žrtava. Uprkos žestokoj retorici jermenskih zvaničnika o slobodi ili smrti, Jermenija je podnela veće gubitke, jer Azerbejdžan koristi turske dronove Bajrakter TV2 i izraelske dronove Harop.

U Gorisu, poslednjem jermenskom gradu pre planinskog koridora koji povezuje zemlju sa Nagorno-Karabahom, jedan vojnik je zaustavio pikap vozilo natopljeno krvlju: njime su transportovali u bolnicu vojnika koga je pogodila artiljerijska vatra: ostao je bez obe noge.

Trojica iscrpljenih dobrovoljaca, koji su se posle 12 dana vratili sa fronta kod sela Martuni, nisu mnogo pričali dok su čekali prevoz do Jerevana.

Jedan od njih (23) kaže da je bio na položaju samo 60 metara od azerbejdžanskih snaga, gde su dve strane danonoćno razmenjivale vatru, vrebajući jedne druge u šumi kako bi im postavili zasedu. On kaže da umire više Jermena nego Azerbejdžanaca, prema njegovoj proceni, poginulo je 4.000 Jermena, prema zvaničnim podacima taj broj iznosi 550. Istina je verovatno negde između.

Ako je verovati zvaničnim podacima, poginulo je više civila u Azerbejdžanu, nego u Jermeniji, jer se Jerevan sveti tako što napada urbane centre daleko od Nagorno-Karabaha, prenosi "Gardijan".

U drugom po veličini gradu u Azerbejdžanu, Gendže, najmanje deset cvila je ubijeno tokom vikenda u samo jednom napadu na područje u kome nema očiglednih vojnih ciljeva.

Hadija Ismail, novinarka koju je predsednik Ilham Alijev svojevremeno hapsio zbog izveštavanja, sada se našla u čudnoj situaciji da se slaže sa vladinim postupcima.

- Naša vlada jeste diktatorska, ali sada su u pitanju važnije stvari nego što je aktuelni režim. U pitanju su obični ljudi, koji pate u poslednjih 30 godina kao žrtve okupacije i podnose teškoće života u izbeglištvu. Za nas rat nikad nije prestao - kaže ona.

PROČITAJTE JOŠ: