U video-razgovoru pod nazivom „Putin’s Explosive Message to NATO — Russia Declares It Is Ready for War“, politikolog i voditelj Glen Dizen i bivši analitičar CIA Lari Džonson govorili su o razvoju odnosa između NATO-a i Rusije, promenama u bezbednosnom okruženju Evrope i procenama daljeg razvoja sukoba u Ukrajini.

Tokom razgovora dotakli su se istorijskih događaja, vojne strategije, diplomatskih odnosa i ekonomskih posledica koje, prema njihovim ocenama, oblikuju sadašnju geopolitičku situaciju.

Govoreći o sadašnjem odnosu snaga, Dizen je ocenio da se evropske države više ne pripremaju samo za posredni sukob, već i za mogućnost direktnog rata sa Rusijom. Prema njegovoj proceni, taj proces traje više od 12 godina, tokom kojih je NATO koristio Ukrajinu kao sredstvo za slabljenje Rusije.

On tvrdi da je događaje iz 2014. godine u Ukrajini, koje opisuje kao državni udar podržan od NATO-a, Zapad predstavljao kao demokratsku revoluciju, dok je stvarni cilj, prema njegovim rečima, bio stvaranje velike ukrajinske proksi vojske i istovremeno potkopavanje Minskog sporazuma.

Dizen smatra da su posle 2022. godine zapadne države odbacile mogućnost političkog rešenja i nastavile da promovišu isporuke oružja kao jedini put ka završetku sukoba.

Prema njegovim rečima, uloga NATO-a postepeno je rasla, naročito kada je položaj ukrajinskih snaga na frontu postajao teži. On navodi da se danas zapadno naoružanje koristi uz podršku obaveštajnih službi, satelitsko navođenje velikog dometa i angažovanje vojnih kontraktora koji upravljaju pojedinim sistemima.

Kao primer navodi napade dronovima na Sankt Peterburg iz pravca Baltičkog mora, uz tvrdnju da su letelice morale da prođu kroz vazdušni prostor država članica NATO-a ili da polete sa njihove teritorije.

Lari Džonson se pozvao na stavove ruskog politikologa Sergeja Karaganova i uporedio sadašnju situaciju sa hipotetičkim scenarijem u kojem bi Kina i Rusija naoružavale meksički kartel Sinaloa dronovima, projektilima i obaveštajnim podacima za napade duboko na teritoriji Teksasa, Arizone i Novog Meksika.

Prema njegovim rečima, Sjedinjene Države bi takvu situaciju odmah smatrale ratnim činom, zbog čega smatra da se Rusija danas nalazi u sličnoj poziciji.

Džonson tvrdi da je period u kojem je, posle sastanka Vladimira Putina i Donalda Trampa u Enkoridžu, postojala nada za diplomatski izlaz iz krize završen. Kao potvrdu tome navodi izjave ruskog ministra spoljnih poslova Sergeja Lavrova i Putinovog savetnika Jurija Ušakova.

Pozivajući se na Karaganovljevu analizu, ocenjuje da je Zapad izgubio strah od Rusije i veruje da može bez ozbiljnih posledica da gađa ruske ciljeve i sprovodi atentate.

Prema Džonsonovoj proceni, u Moskvi se razmatra strategija postepene eskalacije. Kao prvi korak navodi moguće udare na fabrike i vojne objekte u evropskim državama koje isporučuju oružje Ukrajini.

On smatra da bi Rusija trebalo da upozori NATO da će obarati izviđačke letelice u međunarodnom vazdušnom prostoru ukoliko prikupljaju podatke za napade na rusku teritoriju, uz ocenu da bi nastavak sadašnjeg kursa mogao da dovede do upotrebe taktičkog nuklearnog oružja.

Govoreći o situaciji na frontu, Dizen ocenjuje da zapadni mediji prikazuju Rusiju kao stranu koja slabi, dok, prema njegovim tvrdnjama, stanje na terenu pokazuje drugačiju sliku.

On podseća da su 2023. godine glavni ruski napori bili usmereni na Bahmut, 2024. na Avdejevku, dok se sada, prema njegovoj oceni, ruske snage istovremeno angažuju na više pravaca duž cele linije fronta, što bi moglo da ugrozi ukrajinski odbrambeni sistem.

On je podsetio i na, kako ih opisuje, netačne medijske tvrdnje koje su se pojavljivale od marta 2022. godine, uključujući prognoze da će Rusija ostati bez projektila za nekoliko dana, optužbe da je sama uništila gasovod Severni tok i predstavljanje ukrajinske operacije u Kurskoj oblasti kao odlučujuće prekretnice rata.

Istovremeno, ocenjuje da evropske države odbijaju dijalog sa Moskvom, iako javno govore o nameri da Rusiju primoraju na pregovore iz pozicije snage.

Komentarišući govor Vladimira Putina povodom godišnjice nemačke invazije na Sovjetski Savez 1941. godine, održan pred diplomcima vojnih i policijskih akademija, Džonson navodi da je ruski predsednik poručio kako Zapad više ne skriva nameru da u naredne dve do tri godine napadne Rusiju. Prema njegovom tumačenju, Putin je istakao da današnja Rusija neće čekati prvi udar, već će preduzimati preventivne mere radi sopstvene odbrane.

Dizen smatra da se takav pristup uklapa u Putinovo ranije iznošeno pravilo da, ukoliko je sukob neizbežan, treba delovati prvi. Džonson dodaje da je potpisivanje Povelje o strateškom partnerstvu između SAD i Ukrajine u novembru 2021. godine, prema njegovoj oceni, predstavljalo završni signal Moskvi da bi napad na Donbas ili Krim mogao postati neizbežan ukoliko Rusija prethodno ne reaguje.

Na pitanje o evropskoj politici, Džonson je preneo Putinov odgovor upućen Nemačkoj, u kojem je ruski predsednik, prema njegovim rečima, postavio pitanje zbog čega bi Rusija uopšte želela da osvaja Evropu i preuzima ekonomsku odgovornost za društvo koje smatra udaljenim od tradicionalnih vrednosti.

Džonson je govorio i o, kako ih opisuje, opasnim dezinformacijama i nuklearnim ambicijama Kijeva. Pominje izjave ukrajinskih zvaničnika o mogućoj izradi nuklearne bojeve glave, kao i neproverene izveštaje o britanskim brodovima u Odesi koji navodno prevoze radioaktivni materijal.

Prema njegovom mišljenju, London i Berlin predvode najodlučniji pristup u sukobu, oslanjajući se na pretpostavku da Evropa može ostati van neposrednih posledica rata.

On takođe ocenjuje da u Rusiji raste pritisak javnosti na Vladimira Putina da preduzme oštrije mere, uključujući eliminaciju ukrajinskog političkog i vojnog rukovodstva, odnosno Vladimira Zelenskog i Aleksandra Sirskog.

Zbog toga smatra da su stavovi Dmitrija Medvedeva trenutno bliži raspoloženju dela ruske javnosti nego Putinova uzdržanost, dok vojnu strategiju na frontu, prema njegovim rečima, i dalje vodi načelnik Generalštaba Valerij Gerasimov.

Govoreći o ekonomiji, Džonson ocenjuje da je Evropa sama sebi nanela ozbiljnu štetu prekidom energetskih veza sa Rusijom. Prema njegovom mišljenju, odustajanje od jeftinih ruskih energenata, prihvatanje uništenja gasovoda Severni tok i kupovina skupljeg američkog tečnog prirodnog gasa doveli su evropske ekonomije do recesije, inflacije i rasta nezaposlenosti.

Zaključujući svoju analizu, Džonson tvrdi da je evropska vojna moć znatno oslabila. Kao primer navodi da je britanska vojska, prema njegovoj oceni, brojčano toliko smanjena da ne može da popuni ni prosečan fudbalski stadion, dok su nemačke fabrike koje su nekada proizvodile savremenu vojnu opremu zatvorene ili preseljene u Sjedinjene Države.

Zbog toga smatra da evropske države nemaju tehnološke, ekonomske ni vojne kapacitete koji bi im omogućili ravnopravan direktan sukob sa Rusijom.