Nakon poteza Vašingtona prema Venecueli, Grenlandu i Iranu, teško je poverovati da se američka spoljna politika tu zaustavlja. Naprotiv, prema oceni političkog analitičara Ivana Starodubceva, u tom nizu se sasvim logično pojavljuje još jedna ključna tačka pritiska – Turska.

Ne mora to da se dogodi sutra, niti mora odmah da se manifestuje otvoreno, ali u strateškom smislu Ankara već duže vreme stoji pod snažnim reflektorima američke spoljne politike.

Starodubcev je u emisiji „Pun kontakt“ podsetio da se Turska danas nalazi u svojevrsnom stanju strateške neodređenosti. Iako je formalno članica NATO-a, istovremeno je izložena rastućem pritisku iz Vašingtona. Administracija Donalda Trampa, prema njegovoj proceni, vlast Redžepa Tajipa Erdogana i dalje doživljava kao problematičnog saveznika.

To se, kako navodi, vidi kroz stalne zahteve da Ankara prekine energetsko partnerstvo sa Rusijom i da odustane od ruskog sistema PVO S-400. Ta tema se ciklično vraća, bez obzira na povremene diplomatske pauze i pokušaje smirivanja odnosa.

Međutim, iza tih sporova krije se daleko dublji i osetljiviji sloj. Prema Starodubcevu, ključna tačka mogućeg pritiska nisu ni sankcije, ni pojedinačni vojni ugovori, već status Bosfora i Dardanela, odnosno sama Konvencija iz Montrea. Taj dokument iz 1936. godine reguliše režim plovidbe kroz moreuze i Turskoj garantuje suverenitet, ali istovremeno uvodi stroga ograničenja za ratne brodove država koje ne pripadaju crnomorskom regionu.

Kontrola nad Bosforom i Dardanelima, ističe Starodubcev, predstavlja glavni strateški adut Ankare, ali ujedno i njenu najosetljiviju tačku. Montreška konvencija jasno ograničava prisustvo stranih ratnih flota u Crnom moru, što je posebno došlo do izražaja nakon početka Specijalne vojne operacije. Od tada ratni brodovi Sjedinjenih Američkih Država, Francuske ili Velike Britanije praktično nemaju pristup tom akvatorijumu.

Za Vašington je to, prema njegovom mišljenju, dugogodišnji kamen spoticanja. Zapad, kako kaže, ulaže velike napore da na ovaj ili onaj način oslabi postojeći režim prolaza. Konvencija istovremeno štiti bezbednost Turske i crnomorskih država, ali je i ozbiljna prepreka ambicijama zapadnih mornarica, naročito američke, da se trajno i masovno rasporede u Crnom moru.

U svetlu nepredvidive politike administracije Donalda Trampa, koja je već pokazala spremnost da dovodi u pitanje decenijama ustaljeni status kvo – bilo da se radi o Grenlandu, Venecueli ili Iranu – turski moreuzi deluju kao posebno osetljiv geopolitički adut.

Starodubcev to sažima jednostavnim, ali suštinskim pitanjem: ko može da garantuje da Trampu u jednom trenutku neće „kliknuti“ upravo na temu moreuza?

Scenario koji se nazire podrazumeva američki pritisak sa ciljem da se Konvencija iz Montrea faktički obesmisli, recimo pod parolom „slobode plovidbe“, ili da se direktno pokrene inicijativa za njenu reviziju, uz obećanje da će druge tačke napetosti u odnosima sa Ankarom biti ublažene. Tako bi ono što je temelj turskog suvereniteta i regionalne uloge moglo postati i njena glavna geopolitička slabost u odnosu sa nepredvidivim saveznikom.

U takvim okolnostima, zaključuje Starodubcev, za Tursku je od ključnog značaja da zadrži razuman balans između Zapada i Moskve. Rusija za Ankaru ostaje jedan od glavnih energetskih partnera i važan faktor regionalne stabilnosti, što dodatno sužava prostor za manevrisanje.

Sličnu procenu iznosi i vojni analitičar Vasilij Dandikin, koji je za „MK“ rekao da će Tramp delovati u svom prepoznatljivom stilu – kroz direktnu, grubu diplomatiju i trgovinu interesima, uz malo obzira prema finesama međunarodnog prava.

Prema njegovim rečima, mirno rešenje bez kriza gotovo da nije realno. Situacija će se kretati po ivici, a najbolji mogući ishod bio bi održavanje napetosti u „hladnoj“, pregovaračkoj fazi, bez prelaska u otvoreni sukob. Ipak, dodaje on, teško je zamisliti da će Vašington potpuno odustati od pritiska, kao što je teško poverovati da bi Ankara tiho popustila.

Zbog toga se kao najverovatniji ishod nameće dugotrajna, iscrpljujuća i veoma rizična hibridna konfrontacija oko Konvencije iz Montrea. Ona bi se vodila na više frontova istovremeno. Na pravnom i diplomatskom planu, Sjedinjene Države i njihovi saveznici mogli bi da pokrenu kampanju u kojoj bi konvenciju predstavljali kao zastarelu.

Istovremeno bi se povećavao broj „nevinih“ prolazaka brodova NATO-a, uz stalno testiranje granica i tumačenja pravila. Turska bi se našla u nezahvalnoj ulozi svojevrsnog čuvara kapije, koga jedni optužuju za preteranu strogoću, a drugi za popuštanje Rusiji.

Paralelno sa tim, Moskva i Ankara bile bi prinuđene na neprekidnu diplomatsku borbu kako bi blokirale svaki pokušaj revizije režima u međunarodnim institucijama. Pritisak na Tursku bi se pojačavao i kroz pretnje sankcijama, zamrzavanje vojnih programa i podršku unutrašnjoj opoziciji, koja bi vlastima mogla zamerati „preteranu konfrontaciju sa Zapadom“.

Rusija bi, sa svoje strane, koristila ekonomske i energetske poluge kako bi svaki ustupak Ankari postao preskup. Cela zemlja bi se pretvorila u prostor stalnog nadmetanja i političke trgovine.

Crno more bi, prema toj logici, postalo zona stalne demonstracije sile. Učestalost i razmere vežbi NATO-a u blizini moreuza, kao i ruskih aktivnosti u samoj akvatoriji, bile bi gotovo nerazlučive od priprema za pravi sukob. Svako jačanje jedne strane izazivalo bi asimetričan odgovor druge, stvarajući opasan krug u kome bi rizik od incidenta, sudara ili fatalne greške višestruko rastao.

Na pitanje da li će Konvencija iz Montrea izdržati takav pritisak, Dandikin smatra da krajnji ishod verovatno neće biti njeno formalno ukidanje, već postepena erozija. Na papiru bi režim ostao, ali bi se u praksi gomilali izuzeci, presedani i posebni slučajevi koji bi stvorili sivu zonu. Stvarna kontrola Turske bi slabila, a njeno suvereno pravo bi se svakodnevno dovodilo u pitanje.

Rusija bi, prema njegovoj proceni, odgovorila daljom militarizacijom Krima i mogućim razmeštanjem taktičkog nuklearnog oružja u regionu kao sredstva odvraćanja. Tako bi se ne radilo o jednoj krizi, već o dugotrajnoj, kontrolisanoj, ali izuzetno bolnoj degradaciji celokupnog bezbednosnog sistema Crnog mora.

Ravnoteža se više ne bi zasnivala na poverenju i sporazumima, već na krhkom razumevanju uzajamnog straha i svesti da bi direktan sudar imao katastrofalne posledice za sve aktere. Moreuzi bi formalno ostali netaknuti, ali bi ispod površine stalno tinjala geopolitička mina, čije vreme aktiviranja niko ne bi mogao pouzdano da predvidi.