Spas uz kovčeg svetitelja!
Među onima koji prevale i po nekoliko hiljada kilometara da bi stigli u Manastir Crna Reka podno Mokre gore neretko ima nerotkinja što pod krovom ovog „srpskog Ostroga“ uz kovčeg svetitelja traže lek za svoju muku.
stock
Vernika je najviše uoči Petrovdana, manastirske slave. Mnogi od njih u odajama Crne Reke provode noć pred veliki praznik u blizini moštiju Svetog Petra Koriškog Čudotvorca, gde dočekuju sabor.
- Dok sam ležala ispod moštiju, zavetovah se svetitelju da ću, budem li rodila muško, detetu dati ime Petar, a ako bude žensko - Petra. Posle kraćeg vremena ostala sam u drugom stanju i nakon normalne trudnoće rodila sam zdravu devojčicu, kojoj sam, ispunjujući zavet, dala ime Petra. Pre toga imala sam nekoliko spontanih pobačaja - priča Marijana P.
Poznata su brojna slična iskustva supružnika koji su pošto ih je medicina otpisala kada je reč o mogućnosti da postanu roditelji, spas pronašli upravo u ovom manastiru i dobili zdravu decu. Postoji verovanje da voda koja izvire iz jedne od manastirskih pećina leči očne i druge bolesti, kao i da će se devojke koje služe na manastirskoj slavi udati baš te godine.
Manastir Crna Reka nalazi se nadomak Novog Pazara, a atar sela Ribarići postao je poznat baš po njemu. Istorija ne beleži podatke ni o tačnom vremenu nastanka, ni o tome ko ga je sagradio. Prema jednom predanju sagrađen je u 13. veku, ali postoji i verovanje da se to dogodilo krajem narednog veka, po završetku Kosovske bitke. Ostalo je zabeleženo da su monasi iz manastira Studenice, bežeći pred Turcima 1687. godine, potražili utočište baš u Crnoj Reci, noseći sa sobom i mošti srpskog kralja Stefana Prvovenčanog, koje su ostale u manastiru sve do 1696. godine. Pretpostavlja se da je u drugoj deceniji 18. veka ovde bila razvijena i prepisivačka delatnost, te da je postojala škola u kojoj su se obrazovali monasi i sveštenici.
Sedište konzula
Iako manastir nikada nije rušen, doživeo je razaranja od ruke turskih osvajača. Postoji podatak da su Osmanlije 1763. godine podmetnule požar, u kojem je bilo i stradalih, nakon čega su monasi napustili Crnu Reku. U periodu od 1898. do 1912. u okviru Crne Reke radila je osnovna škola i internat za decu na teritoriji čitavog Ibarskog okruga. Za tu svrhu bio je izgrađen i kameni konak. Početkom 20. veka u manastiru su bili smešteni i tadašnji ruski konzul iz Sremske Mitrovice, kao i konzuli Kraljevine Srbije i Kraljevine Crne Gore, kojima je tu bilo i zvanično sedište. U osvit Drugog svetskog rata manastir je ponovo bio potpuno pust.