Selo Topola kod Jagodine
Youtube printscreen
Baka, baba starost penzioneri

Profimedia

Baka Mara svakod dana pije kafu sa drugaricom Verom, Foto: Profimedia

Od velikog radničkog naselja Vršački ritovi, koje je šezdesetih godina prošlog veka bilo izgrađeno u okviru istoimenog poljoprivrednog kombinata nedaleko od Vršca, danas je ostala samo - ruina.

Na nekoliko hektara površine zjape polusrušene kuće i napuštene zgrade, bez krovova, prozora i vrata. Sve je pusto. Jedino komarnici postavljeni na oknima male kuće na ulazu u naselje ukazuju na to da neko i dalje živi u toj pustoši.

OD SJAJA DO PUSTOŠI "VRŠAČKI ritovi" su nekada bili ekonomski pokretač vršačkog kraja. Bavili su se poljoprivredom, stočarstvom i konjarstvom. Većinu svojih proizvoda izvozili su u Rusiju, pa je, samim tim, raspad SSSR uticao i na njihovu sudbinu. Radnici su se raselili, a naselje, koje je kombinat za njih izgradio, opustelo. - Nekada je ovde bila milina. Puno naroda, dece. Imali smo prodavnicu, kasapnicu, apoteku, ambulantu, čak i dom kulture. Bilo je svega i nismo imali potrebu da idemo u Vršac - priseća se baka Mara.

Bojažljivo vireći kroz zamagljeno staklo, vremešna žena Mara Stajić (80) poziva da se uđe u njen više nego skroman dom.

Dočekuje sa širokim osmehom, srećna što vidi nova lica. Unutra, na fotelji kraj "smederevca", sedi Vera Egerić (67), njena jedina komšinica, drugarica i podrška. Njih dve, svaka u svojoj straćari, potpuno same, žive među ruševinama nekadašnjeg naselja koje je u zlatno doba imalo oko 500 stanovnika, isključivo radnika kombinata.

- Kada je pre dve decenije kombinat propao, svi su se negde odselili, a mi nismo imale gde - sleže ramenima Vera.

- Ostale smo, iako ovde nemamo ni prevoz, ni prodavnicu, ni apoteku, niti lekara, koji nam sada, kada smo obolele, najviše nedostaje. Iz opštine su nam obećali da će nam lekara slati jednom mesečno, ali ništa od toga. Ni hitna pomoć neće da dođe kada ih zovemo - kaže Vera.

Bolesne i osuđene jedna na drugu, bez ikakve pomoći i nade, ove dve starice dane provode deleći međusobno svoju muku. Jedini dodir sa svetom je poštar koji im donosi penziju dva puta mesečno. Zato, uglavnom, prepričavaju emisije sa televizije, jer im se ništa drugo u životu ne dešava.

- Nismo se ranije družile, ali otkako smo ostale same u ovoj nedođiji, ne možemo jedna bez druge. Vera je mlađa, pa uglavnom ona dolazi kod mene. Često se posvađamo, ali se odmah i pomirimo. I, tako svaki dan - smejući se priča baka Mara, koju vedar duh nije napustio, iako je preživela mnoge nedaće.

Na zidu iznad njenog kreveta okačene su slike najmilijih. Ćerke, zeta i supruga. Sve troje, odavno upokojeni. Ostao joj je samo sin, ali ni on, zbog terenskog posla, ne može često da joj dođe.

- Sva sreća što imamo poštara, koji nam dvaput mesečno donosi penziju. Njemu javimo kad i šta da nam kupi. Obavezno naručujem po 10 vekni hleba, pa ih zamrzavam, dok sledeći put ne dođe - dodaje ova starica.

Sve ostalo, kaže, ima. U malom dvorištu gaji živinu i kozu, a u prostorijama nekadašnje ambulante, u drugom delu svoje kuće, drži dve krmače. Kad zakolje kokošku, nešto mesa da i Veri, koja se, konstatuje baka Mara, predala surovom životu.

- Otišla bih, ali nemam gde. Jedino u grob, tamo je najsigurnije - dobacuje Vera, koja se teško kreće uz pomoć štapa.

Ipak, stiče se utisak da se njima odavde ne ide. Obe se slažu da je tu vazduh čist, da imaju slobodu i mir, te da im gradska vreva ne bi prijala. Istina je pak da su samo navikle da žive u toj pustoši, u kojoj su leta podnošljiva, ali zime "teraju strah u kosti".