Aeksandar Vučić
RTS
Aeksandar Vučić

RTS

Aeksandar Vučić, Foto: RTS

Njegov tekst prenosimo u celosti:

"Kad najtiražniji nemački list objavi da Srbija najbolje od svih u Evropi izlazi na kraj sa pandemijskom krizom, onda to u Srbiji izaziva nekoliko vrsta reakcija. Većina, zasigurno, oseća zadovoljstvo, verujemo i ponos, što se u „velikom svetu“ govori sa respektom o njihovoj zemlji, što se beleži njen uspeh u borbi protiv krize koje svi nastoje da se reše. Jedan deo ljudi, ipak, ne želi da veruje u takve vesti, ne želi čak ni da ih pročita. Ubeđeni su da je Srbija najgora u svemu, da su njena vlast, a naročito njen predsednik za to isključivi krivci i da svako ko drukčije kaže – kleveće i laže. Pa makar to bio i nemački „Bild“.

Ne postoji nijedan profesionalni razlog da deo srpskih medija ignoriše pisanje nemačke štampe da Srbija, od svih evropskih zemalja, najbolje prolazi kroz krizu izazvanu epidemijom virusa Covid-19. Veliki evropski mediji, a “Bild” je među najvećim, ne pišu tako često o Srbiji, osim ako niste Novak Đoković. Naprotiv, pišu vrlo retko i kratko. Pa kojim se onda „vrhunskim“ kriterijumima rukovodite i odlučite da za vaš veliki i profesionalni medij u Srbiji nije vest da je Srbija broj jedan u Evropi? I to u borbi u kojoj učestvuju svi i od čijeg ishoda zavisi budućnost svakog od nas? Koja bi to vest o Srbiji, objavljena u velikim evropskim novinama, zavredila vašu istančanu pažnju i osećaj za bitno?

Nijedan od srpskih medija, nenaklonjenih Vladi i predsedniku Vučiću, nije preneo pisanje „Bilda“ o tome da Srbija bolje od svih u Evropi upravlja svojim malim brodom kroz uzburkane, krizne vode. A taj tekst, mala analiza, potkrepljena podacima, bila je dostupna na Internetu, besplatno, do nje je mogao da dođe bilo ko. Dakle, u pitanju je odluka da se to pisanje ne prenosi, što je legitimno i suvereno je pravo bilo kog medija i urednika. Ali to ne znači i da je profesionalno, pa čak i moralno, štaviše, pre će biti da je ostrašćeno i zlurado. Nećemo ulaziti u motive da se ovaj tekst ne objavi kod nas, ali oni ne mogu da se mnogo razlikuju od komentara anonimnih opozicionara na društvenim mrežama i kreću se u dve-tri varijacije, svaka bizarnija od prethodne – „Vučić je platio Bildu da se to objavi“, ili „To je ionako tabloid kojem niko u Nemačkoj ne veruje“, ili (zamislite)„Tekst je nepotpisan“…

Dr Orhan Dragaš

Privatna arhiva

Dr Orhan Dragaš, Foto: Privatna arhiva

Hajde, zamislimo da je tako. A da li biste iste argumente isturili i kada su isti „Bild“ i mnoge druge nemačke i evropske novine optuživale Vučića i Srbiju za sve i svašta – približavanje Kini, odustajanja od Evrope, bliske odnose sa Rusijom… Da li je te tekstove, možda, platio neki Vučićev neprijatelj, neki neprijatelj Srbije? 

A sve takve tekstove mogli ste da pročitate u širokom, pa i integralnom prenošenju u domaćoj opozicionoj štampi, televizijama i na portalima.

„Bildova“ kratka analiza, sa ubedljivim i obrazloženim svrstavanjem Srbije na čelo evropske liste boraca protiv posledica korone, tačan je i objektivan članak jedne od najvećih evropskih novina. Vučić nije vlasnik tih novina, niti postoji teoretska mogućnost da je mogao da naruči takav tekst. „Bild“ je to objavio zato što je tačno, zanimljivo i potkrepljeno činjenicama, ni zbog čega drugog. Ali, ostrašćenoj medijskoj i političkoj manjini u Srbiji to nije prihvatljivo. Njoj je, međutim, više nego prihvatljivo da u svojim omiljenim i zapadnim vrednostima okrenutim medijima čita priloge sa opskurnih ruskih portala, pod kontrolom Kremlja, poput „Regnuma“, samo zato jer je i u njima Vučić zao, a Srbija na ivici propasti. Za nju je poželjno da u „svojim“ medijima čita propagandne priloge sa „Russia Today“ ili Sputnika, koji su sa anti-vladinih demonstracija izveštavali o čak 50.000 demonstranata na ulicama, ali ne i izveštaje Rojtersa, na primer, čija je procena bila pet i šest puta manja.

Površni pregled na prenošenje tekstova iz strane štampe u domaćim, opoziciono orijentisanim, medijima daje kristalno jasnu sliku. Prolaze samo oni tekstovi u kojima je Srbija opisana kao prljava despotija, u kojoj ljude ubijaju na ulici zbog drugačijeg mišljenja, a u bolnicama nema kiseonika za bebe. Da li treba govoriti da je to „municija“, koju Vučićeva opozicija troši danima, potežući takve tekstove kao objektivan dokaz za sopstvene stavove. A zapravo je pokriće za njihovu bezidejnost i izostanak podrške birača. Potpuno je nevažno da li taj strani medij ima ikakav ugled, važno je da je iz inostranstva i da Srbiju boji u crno i sivo. Tako je u aprilu naširoko prenošena reportaža iz „Vašington tajmsa“ (ne treba ga mešati sa „Vašington postom“, možda najuticajnijim novinama na svetu), o Srbiji koja jedva diše pod vanrednim stanjem koje su uveli Vlada i Vučić. List, inače, niko od pristojih Amerikanaca ne uzima u ruke, iz higijenskih razloga, ali to nije prepreka da ga medijski “čistunci” iz Beograda obilato citiraju.

Ali „Bildu“ nije bilo dovoljno što je najveći list u Nemačkoj i što objavljuje tačnu vest o Srbiji da bi se našao na stranicama beogradskih opoziciono-orijentisanih medija. To nije bilo dovoljno, na primer, ni čuvenom „Fajnenšl Tajmsu“ pre godinu dana, kada je pisao o tome da je Srbija prva na listi zemalja po privlačenju direktnih stranih investicija u odnosu na veličinu ekonomije, odnosno BDP. Ni ta vest se, recimo, nije našla na stranicama opozicione štampe. I to je bila nečija odluka, prilično sramna.

Kako se stvari razvijaju, treba očekivati sve više tekstova u evropskoj štampi posvećenih Srbiji, sličnih ovom u „Bildu“. Kako se pandemija bliži svom kraju, biće sve više svođena računa i „merenja“ posledica koje je ostavila korona. A već sada je poprilično jasno da će Srbija i u zdravstvenom i u ekonomskom aspektu imati izgleda da bude među najboljima u Evropi. U finiš borbe ulazi i sa dve nove bolnice za kovid-pacijente, u Kruševcu i u Batajnici, sagrađene u neviđeno kratkom roku i po niskoj ceni, a visokim standardima. Ako vratimo film na početak pandemije, u februar ili mart, primetićemo da je jedan od važnijih saveta vladama velikih evropskih zemalja bio da prioritetno moraju da šire i razvijaju svoju zdravstvenu infrastrukturu i da ne treba da žale novac za to. Srbija se očigledno pridržavala takve strategije. Dve specijalizovane bolnice, sagrađene u ekstremno kratkom roku, u polu-vanrednim okolnostima u kojima se nalazi ekonomija, to je nedostižno za mnogo razvijenije zemlje nego što je Srbija. Nema sumnje da je za to zaslužan i „faktor Vučić“, zato što je ličnim autoritetom „gurao“ ove projekte, obilazio ih neprestano, a na njima se radilo danju i noću. I o ovom podvigu Srbije će sigurno biti reči u velikim evropskim listovima narednih meseci, kada se budu svodili računi korona-krize. Verovatno ih i dalje neće prenositi politički ostrašćeni mediji u Srbiji, ali to više nikome neće biti važno.

autor je završio post-doktorske programe na London School of Economics and Political ?Sciences (LSE), kurs “Business, International Relations and the Political Economy” (2018), Yale University (Yale School of Management): “Accelerated Management Programme” (2019), Oxford University: "Executive Leadership Programme" (2020)"