U Specijalnom sudu u Hagu 16. septembra 2026. godine izrečena je dugo očekivana presuda bivšim liderima terorističke organizacije tzv. Oslobodilačke vojske Kosova (OVK). Četvorica njih su oglašeni krivim i osuđeni na dugogodišnje kazne zatvora. Većinska srpska javnost na to kaže: dugogodišnje – da, ali svakako i nedovoljno duge. Hašim Tači i Jakup Krasnići su osuđeni na 25 godina, Kadri Veselji na 18, a Redžep Seljimi na 13 godina zatvora. Specijalno tužilaštvo je tražilo maksimalne kazne od 45 godina zatvora tereteći ih za ratne i zločine protiv čovečnosti, uključujući nelegalno pritvaranje, mučenje, ubistva i nestanke na KiM, od marta 1998. do septembra 1999. godine.

Međutim, Sudsko veće, na čelu sa sudijom iz SAD Čarlsom Smitom III, optužene je oslobodilo krivice za zločine protiv čovečnosti i sistematske napade na civile, dok ih je osudilo za zločine počinjene u sistemu logora tzv. OVK na KiM i severu Albanije, u koje je prisilno dovedeno i zatvoreno, pa nakon toga zlostavljano najmanje 395 ljudi – Albanaca, Srba i drugih, od kojih je najmanje 96 ubijeno.

Takvom presudom postignut je minimum satisfakcije za određeni broj žrtava tzv. OVK, ali je najveći deo nepočinstava ostao izvan razmatranja, pri čemu je sa srpskog stanovišta najveći problem to što Sud, koji ima mandat za zločine počinjene do kraja 2000. godine, jednostavno nije u presudu involvirao masovne sistematske zločine počinjene prema srpskoj i drugim nealbanskim zajednicama nakon završetka oružanih sukoba, uključujući kolektivno proterivanje svih Srba iz najvećeg dela KiM, smatrajući da se ne radi o ratnim zločinima.

Stoga postoji mogućnost da u značajnom delu međunarodne javnosti slika o zločincima i razmerama zla koje su počinili i dalje ostane nedovoljno jasna i precizna, te je sa naše strane neophodno nastaviti sa doslednim i upornim insistiranjem na istini potkrepljenoj činjenicama, koja će pronalaziti put do stranih čitalaca. Još je važnije to raditi zbog razvijanja svesti našeg naroda o sopstvenoj istoriji, posebno kada je reč o poslednje četiri decenije, koju želi da pomuti i ne tako mali broj unutrašnjih aktera, i to pre svega tako što glasno ćute o zločinima počinjenim nad Srbima, dok snažno i bez izuzetka podržavaju konstrukte koji za cilj imaju svaljivanje krivice na Srbiju za sve ono loše što se dogodilo na ovim područjima od početka raspada SFRJ.

Isto treba činiti i sa iznošenjem na videlo manje poznatih detalja, kako se predstava o Tačiju i njegovim najbližim saradnicima izvan Srbije i naše južne pokrajine Kosovo i Metohija ne bi svodila na laž o „borcima za prava i slobodu svog naroda“, niti na afirmativne komentare poput onih koje je izrekao bivši ambasador SAD u Srbiji Kristofer Hil nakon izricanja presude, o Tačiju kao „sposobnom komandantu koji je bio veoma zreo za svoje godine“, za koga ne veruje da je bio „umešan u zločine“, uz nepodnošljivo lakonski zaključak Hila da „nije osetio“ da je Tači bio „umešan u nezakonite radnje“.

Počeci separatističko-terorističkog delovanja i evropske konekcije

Hašim Tači potiče iz sela Broćna, u regionu Drenica, koji je decenijama bio poznat po pobunama i separatističkim aktivnostima u bivšoj Jugoslaviji. Njegov ujak, a kod Albanaca je rodbinska veza glavni osnov saradnje u bilo kojoj delatnosti, bio je Azem Sulja, jedan od vođa albanskih ekstremista koji su još osamdesetih godina prošlog veka delovali sa ciljem otcepljenja od socijalističke Jugoslavije i priključenja Albaniji. Drugim rečima, Tači je praktično od rođenja i po porodičnom nasleđu bio zadojen idejom o stvaranju „Republike Kosovo” i „Velike Albanije“, bez biranja sredstava i bez obaziranja na tuđe patnje i stradanja.

Kao odličan student Filozofskog fakulteta Tači je bio izabran na mesto studenta prorektora paralelnog Univerziteta u Prištini, što mu je pružilo velike mogućnosti za razvijanje i širenje separatističke agende u za to pogodnom ambijentu među mladim Albancima. One ozbiljnije i opasnije, nedvosmisleno ustanovljene Tačijeve ekstremističke aktivnosti, datiraju još od početka devedesetih godina, kada je u periodu od 1991. do 1992. godine završio terorističku obuku u jednom od kampova za obuku koji su tada postojali u Republici Albaniji.

Ovde se ukazuje prilika da se osvetli još jedna, međunarodna dimenzija Tačijevog ekstremističkog delovanja. U pitanju su veze i podrška koje su stizale albanskim separatistima iz pojedinih delova Evrope. Neke od evropskih zemalja su uskoro postale i „sigurna kuća“ za zločince ili one koji su se pripremali da to postanu. Već duboko radikalizovan, Tači je postao član ilegalne organizacije „Narodni pokret Kosova“ (NPK), čije se sedište nalazilo u gradu Bil/Bien u Švajcarskoj. U tom svojstvu kontinuirano je bio angažovan na diverzantsko-terorističkoj obuci regruta iz južne srpske Pokrajine na teritoriji Albanije, koji su potom ilegalno ubacivani na KiM.

Srpskoj službi je već tada bilo jasno da sve ovo vodi samo ka jednom cilju. U Tačijevom slučaju, priroda njegovog delovanja postala je potpuno ogoljena i očigledna 1993. godine kada je, sa Samijem Ljuštakuom i Hamzom Jašarijem, učestvovao u organizovanju i izvršenju terorističkog napada na pružnom prelazu kod Glogovca. U tom napadu su ubijena četiri, a teže ranjena tri srpska policajca. Dakle, po svim relevantnim definicijama ugrađenim u međunarodno pravo, Tači je bio terorista i ubica decenijama pre nego što mu je izrečena presuda u Hagu.

Svestan da mu je Služba na tragu, Tači je krajem jula ili početkom avgusta 1993. godine – zajedno sa pojedinim članovima NPK koji su takođe izbegli hapšenje – pobegao sa KiM u Albaniju, a nakon toga, zahvaljujući albanskim dokumentima prešao u Italiju, da bi na kraju tog puta završio u Švajcarskoj sa statusom političkog azilanta. U istom statusu tamo se nalazio i Kadri Veselji, koji je postao jedan od Tačijevih najbližih saradnika, glavni „bezbednjak“ i saučesnik u najtežim zločinima.

Budući da je imao dobre veze u albanskoj dijaspori u Švajcarskoj, Tači je organizovao i rukovodio ilegalnim prebacivanjem veće količine naoružanja i značajnih finansijskih sredstava na teritoriju KiM, u čemu su mu pomagali i ostali ekstremni pripadnici NPK. Posebno je važno imati u vidu da Tači, zajedno sa svojim ujakom Azemom Suljom i osnivačem ilegalne bezbednosne službe kosovskih Albanaca Džavitom Haljitijem, važi za osobu koja je iste te 1993. godine dala najveći doprinos formiranju „Oslobodilačke vojske Kosova (OVK)“, koja je prerasla u zloglasnu terorističku organizaciju.

U vremenima kada su srpski nacionalni interesi bili napadnuti širom regiona, Tači i njegovi „saborci“ su se pripremali i čekali priliku da pokrenu separatističko-terorističke aktivnosti širih razmera. Februara 1996. godine, od strane organizovanih terorističkih grupa pod kontrolom vođstva tzv. OVK u inostranstvu, bačene su bombe na objekte na Kosovu i Metohiji u koje su bile smeštene srpske izbeglice proterane iz Hrvatske. Inspirator napada bio je Hašim Tači, a njegov brat Gani Tači, koji je ostao kod kuće dok se Hašim Tači nalazio u švajcarskom azilu, bio je kanal komunikacije sa teroristima koji su izvršili napade.

Hašim Tači se na KiM ilegalno vratio 1996. godine, od kada teroristički napadi koje je primarno izvodila teroristička grupa „albanskog heroja“ Adema Jašarija, a kojoj je takođe pripadao Redžep Seljimi, dobijaju novi zamajac. Tokom navedenog perioda Tači je bio organizator, finansijer i direktan učesnik u više terorističkih napada na pripadnike srpske službe bezbednosti, kao i na Albance za koje su sumnjali da sarađuju sa srpskim institucijama.

Zbog svega toga Tači je u julu 1997. godine od strane Okružnog suda u Prištini osuđen u odsustvu na deset godina zatvora zbog terorizma. U februaru 1998. godine raspisana je poternica za njim. Međutim, najveći zločini Hašima Tačija i njegovih saradnika su tek sledili.

(Srpski kompas)