Kada se hladne glave pogledaju odnosi Podgorice prema Beogradu, srpskom jeziku, trobojci, Kosovu i Metohiji, Srpskoj pravoslavnoj crkvi i odnos prema političkom predstavljanju srpskog naroda, postaje jasno da je mnogo više kontinuiteta nego što je iko očekivao kada je DPS pao

Kada je 30. avgusta 2020. godine pao DPS, veliki broj građana Crne Gore nije slavio samo smenu vlasti. Te noći nije poražena samo jedna partija, niti je reč bila samo o odlasku Mila Đukanovića sa političkog trona na kojem je proveo gotovo tri decenije. Građani su verovali da je poražena jedna politika koja je godinama gradila podele, proizvodila sukobe i stvarala atmosferu u kojoj je Srbija predstavljana kao pretnja, Srpska pravoslavna crkva kao protivnik države, a srpski narod kao problem koji treba politički kontrolisati, a ne kao ravnopravan deo društva.

Upravo zato su očekivanja bila ogromna. Ljudi nisu glasali za puku smenu vlasti. Nisu izlazili na birališta kako bi jedne funkcionere zamenili drugim. Glasali su za promenu političkog kursa države.

Glasali su za normalizaciju odnosa sa Srbijom. Glasali su za društvo u kojem srpski jezik neće biti politički problem. Glasali su za državu koja neće voditi rat sa sopstvenom istorijom. Glasali su za kraj politike podela.

Šest godina kasnije postavlja se pitanje koje postaje sve neprijatnije za one koji danas upravljaju Crnom Gorom.

Da li je pao DPS ili je pao samo Milo Đukanović?

Jer kada se hladne glave pogledaju odnosi Podgorice prema Beogradu, odnos prema srpskom jeziku, odnos prema trobojci, odnos prema Kosovu i Metohiji, odnos prema Srpskoj pravoslavnoj crkvi i odnos prema političkom predstavljanju srpskog naroda, postaje jasno da je mnogo više kontinuiteta nego što je iko očekivao one avgustovske noći.

Promenila su se imena ministara, promenila su se imena direktora i ljudi koji sede u foteljama, ali ključne politike nisu promenjene.

DPS JE PAO, ALI ODNOSI SA SRBIJOM NISU PROMENjENI

Najveći paradoks današnje Crne Gore jeste činjenica da su odnosi sa Srbijom ostali gotovo na istom nivou kao u vreme DPS-a. Niko nije očekivao političko ujedinjenje dve države, niti je iko očekivao istorijske sporazume koji bi preko noći promenili region. Ali bilo je logično očekivati da nakon pada čoveka koji je političku karijeru godinama gradio na sukobima sa Srbijom dođe makar do pokušaja normalizacije odnosa.

*Dražen Živković