Aleksandar Vucic
Foto: Printscreen/Printscreen

U političkom životu Srbije postoji jedan fenomen koji traje duže od svih svojih glasnika, analitičara i medijskih proroka: stalno, opsesivno, ritualno najavljivanje političkog kraja Aleksandra Vučića. Taj narativ toliko dugo traje, i toliko puta je ponovljen, da se pretvorio u specifičan politički folklor — nešto između urbane legende, političkog samoutješenja i medijske mantre koja zamjenjuje stvarnost. Za proteklih deset godina, Vučiću su „odbrojali“ kraj više puta nego što prosječan čovjek doživi rođendana. Da je vjerovao njihovim prognozama, i da je sabrao sve te „posljednje dane“ koji nikako da dođu, životni vijek bi mu već premašio 200 godina.

Proročanstva kao politički program

U normalnim političkim sistemima opozicija nudi programe, alternative, vizije. U dijelu srpske opozicije već godinama ništa od toga ne postoji. Postoji samo — odbrojavanje poslednjeg političkog dana Vučića, koje traje duže od jedne decenije.

  • „Pada krajem mjeseca.“
  • „Pada poslije protesta.“
  • „Pada poslije Brisela.“
  • „Pada poslije Kosova.“
  • „Pada poslije izbora.“
  • „Pada poslije sljedeće krize.“

I svaki put se ispostavi da nije pao on, već njihove projekcije. Tako je nastao politički paradoks: što glasnije najavljuju kraj, to je njihov politički kraj bliži. Njihova opsesija da predvide kraj Vučićeve vlasti postaje ogledalo njihove nemoći – umjesto da grade strategiju, nude samo fantazije. Svaki pokušaj da ga „sruše“ povećava njihovu marginalizaciju, dok Vučić, bez velikih medijskih najava, nastavlja da ostvaruje rezultate i jača svoju poziciju.

Fabrika proročanstava i industrija razočaranja

Deset godina ista matrica:

  • proizvesti „istorijski trenutak“,
  • proglasiti „prelom“,
  • uvjeriti jedni druge da je „sve gotovo“,
  • čekati da se nešto desi samo od sebe.
  • A rezultat?

    Svaki njihov „prelom“ završi kao političko samosagorijevanje.

    Svaki „istorijski trenutak“ traje kraće od objave na mrežama.

    Svaka najava kraja Vučića završi kao najava kraja njihove sopstvene kampanje.

    Ako ičega nije nedostajalo, to su proročanstva.
    Ako ičega jeste — to su djela.

    Zašto je narativ o „poslednjim danima“ toliko privlačan?

    Zato što zamjenjuje realnost željom. Jer kada nemaš politiku, nudiš proricanje. Kad nemaš koncept, nudi pješčani sat za odbrojavanje političkog kraja. Kad nemaš podršku, nudiš predskazanje. U političkom smislu, to je emocionalna logika: umjesto da rade, opozicioni akteri se tješe vjerom da će „Vučić pasti sam“. Zato se taj narativ ponavlja deceniju — kao psihološki mehanizam, ne kao politička analiza.

    Šta se desilo za tih deset godina?

    Dok su oni odbrojavali, Vučić je radio.
    Dok su oni pisali statuse, on je gradio infrastrukturu.
    Dok su oni mjerili dane do njegovog „kraja“, on je mjerio plate, penzije i investicije.
    Dok su oni prepisivali iste rečenice, on je vodio državu kroz najteže krize.

    To je razlika između politike i želje.
    Između liderstva i iluzije.
    Između stvarnosti i Twitter-a.

    I zato je narativ o „odbrojanim danima“ postao simbol njihove nemoći. Ne zato što Vučić ne može pasti — svaki demokratski lider jednom ode. Već zato što oni deset godina nijesu proizveli ni jedan jedini politički razlog zbog kojeg bi mogao pasti. Oni su jedina grupacija koja vjeruje sopstvenim proročanstvima. Narod vjeruje rezultatima. I tu se sve završava.

    Da su proročanstva opozicije tačna - Vučić bi bio besmrtan

    Ako se sve njihove najave saberu, Vučiću su politički vijek produžili za dva vijeka. Svaki put kad najave kraj, on dobije još nekoliko „odbrojanih“ godina života. I to je najveća ironija ove decenije: oni koji mu žele kraj — produžavaju mu politički život svojim sopstvenim promašajima.

    A dok se nastave baviti „proročanstvima“, Vučić će se nastaviti baviti politikom. I zato njihovi rokovi uvijek isteknu — a on i dalje stoji.

    Ako se nastavi ovakvo proročanstvo, onda će Aleksandar Vučić – prema njihovim kalkulacijama – ne samo politički trajati još decenijama, nego će, sudeći po broju „odbrojanih“ dana, zaista živjeti i vladati makar 200 godina.

    A možda i duže — ako nastave ovako da ga ruše!

    (Borba.me)

    PROČITAJTE KLIKOM OVDE NAJVAŽNIJE AKTUELNE VESTI

    Komentari (0)

    Loading