Porodilište u Aleksincu
Tanjug/Tanja Valič
Porodilište u Aleksincu

Tanjug/Tanja Valič

Porodilište, ilustracija Foto: Tanjug/Tanja Valič

Otkako je 3. juna 2011. godine zatražila podatke o bebi koju je na svet donela 3. marta 1975. godine u 16 časova, kanadska državljanka Ljiljana Milovanović (66) ne prestaje da traga za istinom o sudbini novorođenčeta iz ovdašnjeg porodilišta koje je trebalo da ponese ime - Sunčica.

Zvjezdana Bencun sa majkom Mirjanom

Facebook

 U ispovesti kaže da je počela da sumnja zbog kontradiktorne dokumentacije, do koje je dolazila u svojoj neumornoj istrazi.

Kao i drugi unesrećeni roditelji iz Kruševca, i ona je čula mnogobrojne verzije o nestancima drugih beba iz lokalnog porodilišta. Ni misteriozna Nemica koja se dovodi u vezu sa prodajom beba u inostranstvo u kruševačkom porodilištu - nije joj nepoznata.

- Bila je javna tajna da Nemica pod imenom Mirjam stanuje na prvom spratu ginekologije. Tu je jela, kupala se, sušila veš na odeljenju. To se pričalo još kad sam živela u Kruševcu, ali niko nije pouzdano znao šta ta Nemica radi tu. Medicinsko osoblje, takođe. Nekoliko godina je boravila tu, a njena adresa bila je soba na kraju hodnika na prvom spratu porodilišta - kaže Milovanovićeva.

Čaba Der

Alo

Ona ne želi da na bilo koga upire prstom, iako se decenijama bori za istinu. Ali ona je još daleko.

- Kada sam izašla iz bolnice, nisam dobila nikakva dokumenta, ni otpusnu listu, niti zvanično objašnjenje od čega je moje dete umrlo - svedoči ona za "Novosti". - Kada sam predala pre osam godina zahtev za umrlicu, od matičara sam dobila izdatu krštenicu, sa rečima "ovo dete nije mrtvo". Tako je sve počelo.

Ljiljanin porođaj bio je veoma težak. Prva prijava bebe, kako kaže, otišla je u matičnu službu 4. marta, sa vremenom rođenja 16.20.

- Taj papir ima moj lažni potpis, kao i potpis babice. Druga prijava datirana je 1. aprila, bez mog potpisa i sa lažnim babice. Takvih detalja bilo je mnogo - kaže Milovanovićeva.

požar, novi beograd, jurija gagarina

printscren youtube7 RTV Pink

Nelogična je, tvrdi Ljiljana, i prijava smrti bebe, gde stoji 1974. godina, kada beba ni u teoriji nije mogla da se rodi. Nikada nije stigao odgovor ni o bolničkoj sahrani. Zbog spornih potpisa još se sudi.

- Godine 1975. čak 97 beba je umrlo u kruševačkom pordilištu, a rodilo se više od 2.094, i to je zvaničan podatak koji sam dobila iz Statističkog zavoda Repubike Srbije 2011. godine - navodi sagovornica našeg lista.

Pred kruševačkim sudom dugo se vodio postupak u vezi sa spornim potpisima na prijavi rođenja. Milovanovićeva je zbog sumnje da joj je dete prodato pokušala da preda tužbu sudu, ali je odbijena uz obrazloženje da je slučaj zastareo. Obraćala se Ministarstvu zdravlja, pravde, predsedniku republike.

Procedura, ključ enigme

Ključ enigme velikog broja ukradenih beba sedamdesetih i osamdesetih godina krije se u složenom postupku usvojenja koji je prema tadašnjim zakonima važio u Jugoslaviji. Veliki broj, kako se pretpostavlja, imućnih ljudi bez potomstva, kao i stranaca, umesto redovne procedure, birao je jeziv, ali jednostavniji put - kupovinu deteta.

Tragedija, Železnik

E-stock/ Miloš Rafailović

Potpuno usvojenje sve do 2005. godine nije bilo moguće, ako deca imaju žive roditelje. Šanse da strani državljani usvajaju našu decu bile su izuetno male, gotovo nikakve. Postojalo je, po starom sistemu, potpuno i nepotpuno usvojenje, a potpunom je moglo da se podvrgne samo dete mlađe od pet godina. Taj uzrast se smatrao dovoljnim da mališan ne dođe do saznanja o biološkim roditeljima.