Dada Vujasinović
Vikipedija
Dada Vujasinović

Vikipedija

Dada Vujasinović, Foto: Vikipedija

Radislava Dada Vujasinović pronađena je mrtva u stanu svojih roditelja u kome je živela na Novom Beogradu. Stradala je nasilnom smrću u noći između 7. i 8. aprila 1994, nepuna dva meseca posle svog 30. rođendana.

Pročitajte još:

Poslednji put viđena je živa u tom istom stanu 7. aprila, gde je sedela sa prijateljem do nešto posle ponoći.

Kako mu se posle rastanka nije javljala na telefon ni sledećeg dana, a ni niko od njenih kolega iz "Duge", koji su je čekali na sastanku, nije uspeo da kontaktira sa njom, "uključen je alarm".

Preporučujemo i ovo:

Konačno, tek uz pomoć Bratislava Grubačića, koji je tada bio u emotivnoj vezi sa Dadom, njena dva prijatelja otključavaju vrata stana 9. aprila iza ponoći i zatiču jeziv prizor.

Policija dolazi na uviđaj koji je za poslednjih više puta osporavan. Tada počinje potraga za istinom o smrti Dade Vujasinović.

Uviđaj je obavljen bez prisustva dežurnog sudije koji je naknadno obavešten da se radi o samoubistvu, iako policija nema pravo da samostalno okvalifikuje događaj. Otisci sa lovačke puške kojom je izvršeno navodno samoubistvo nikada nisu uzeti.

Ne postoji zapisnik o dokazima koji su se nalazili u stanu u vreme događaja, a koji su odneti.

Tu je i čitav niz propusta i nelogičnosti u istrazi koji će potonjih godina biti osporeni - od položaja tela i oružja, preko rane koju je Dada navodno nanela sama sebi lovačkom puškom, izvaljenog lustera, pramena kose nesrećne devojke nađene na kauču, položaja fotelje natopljene krvlju u kojoj je sedela kada je izvršila navodno samoubistvo - do toga da su na fotelji bili tragovi dve različite krvne grupe, na šta niko nije obratio pažnju u prvoj istrazi.

Ni to što u sred noći niko od komšija nije čuo pucanj iz lovačke puške u zgradi punoj stanara - tada se policiji nije činilo čudno.

Nekako odmah posle nesrećnog događaja, nestaju i neki vrlo bitni dokazi - odeća u kojoj je Dada bila kada je "u nervnom rastrojstvu počinila suicid", kao i olovna sačma izvađena iz njenog tela tokom obdukcije.

Na licu mesta urađeno je nekoliko crno-belih fotografija (za kolor se nije imalo para). Narednih dana saslušano je nekoliko prijatelja i kolega, a 22. aprila sačinjen je i policijski izveštaj koji je potpisao policijski inspektor Gvozden Gagić. Obducent Instituta za sudsku medicinu Branimir Aleksandrić uradio je obdukciju i zaključio da je reč o suicidu. "Smrt je nastupila 8. aprila 1994. godine u 01:30 posle ponoći." Time je ovaj slučaj za policiju stavljen "ad akta".

Za policiju da, ali ne i za porodicu, koja je pokrenula sopstvenu istragu.

Angažuju jednog od najboljih sudskih balističara Zorana Jovanovića i specijalistu sudske medicine dr Rastislava Lazarevića.

Za razliku od zvanične verzije koja kaže da je smrtonosna rana naneta iz apsolutnog prislona, ovi stručnjaci tvrde da su usta cevi lovačke puške bila udaljena najmanje pet-šest centimetara, što znači da Dada nije mogla sama da puca, čak ni nožnim prstom.

Veštaci koje je angažovala porodica utvrdili su postojanje još jedne krvne grupe na fotelji – osim Dadine koja je O, postoje i tragovi krvne grupe A, što takođe ukazuje da je u stanu bila još jedna osoba.

Taj nalaz dostavljen je Tužilaštvu u decembru 1994. godine, ali je odbijen. Advokati porodice traže da se obavi superveštačenje, ali u februaru 1995. godine Tužilaštvo odbija taj zahtev. Advokati porodice u julu 1995. godine Tužilaštvu podnose krivičnu prijavu protiv N.N. lica zbog ubistva. Ta prijava je opet odbijena. Advokat potom podnosi zahtev za novo veštačenje.

Nastupa tišina, da bi tek dve godine kasnije istražni sudija Dobrivoje Gerasimović doneo rešenje o novom veštačenju.

Iako je to nova nada za porodicu, sledi razočarenje – za predsednika komisije veštaka postavljen je obducent Branimir Aleksandrić koji je u prvoj istrazi odmah posle ubistva dao mišljenje da je Dada sama sebi oduzela život. Primedba porodice da bi ipak neko nezavisan trebalo da uradi novi nalaz i rekonstrukciju je odbijena, veštačenje je obavljeno, ali tek maja 1998. godine. Izveštaj sa ovog veštačenja u sud stiže tri godine kasnije. Potvrdio je onaj prvi – Dada je sama sebi oduzela život.

Međutim, Okružni sud u Beogradu traži superveštačenje, a iz Instituta za sudsku medicinu u Novom Sadu posle dve godine (2003) stiže zaključak – ubistvo se ne može isključiti.

Sud odbija naredne tri godine da o predmetu saopšti bilo šta, a preokret se konačno dogodio 2008. Tada je priznati balističar Vladimir Kostić obavio čitav niz veštačenja i zaključio da je Dada ubijena. On je 30. maja predao sudu svoj nalaz u kome se navodi i da su u telu pokojnice pronađena dva filcana čepa (delovi metka), što znači da je u Dadu pucano dva puta. Drugi pucanj isključuje samoubistvo.

Imajući u vidu jačinu energije trzanja oružje bi bilo istrgnuto iz njenih ruku i odbačeno od njenog tela pod dejstvom kinetičke energije.

Posle ovog nalaza, Okružni javni tužilac u Beogradu konačno je krajem januara 2009. godine pokrenuo pretkrivični postupak,naložio da se provere svi dokazi iz predmeta i da se saslušaju veštaci.

Tužiteljka Zagorka Dolovac aprila 2012. izjavila je da se u Višem javnom tužilaštvu slučaj i dalje nalazi u fazi pretkrivičnog postupka.

Onima koji su uvereni da je Dada ubijena, jasno je zašto je istraga u ovom slučaju "ošljarena". Prijatelji i rodbina tvrde da Dada ničim nije nagoveštavala samoubistvo, tvrde da je pravila ozbiljne poslovne i privatne planove.

Sa druge strane, onih koji su želeli njenu smrt bilo je sve više. Osim vrhunskih reportaža za ratišta, potpisala je seriju tekstova o beogradskom podzemlju, o ratnim profiterima, vojsci, policiji, nerazjašnjenim ubistvima... Zbog njenih tekstova, tvrdi se, izmaklo je mesto načelnika Generalštaba bivšem načelniku RV i PVO Božidaru Stevanoviću zvanom Mika Šprajc, a pripalo Momčilu Perišiću.

I Željku Ražnatoviću Arkanu zamerila se Dada žestoko, toliko da joj je, kada ga je posle serije ubistava u Beogradu pozvala da kaže ko je sledeći on rekao: "Ti si sledeća, napiši to slobodno".

Željko Ražnatović Arkan

EPA

Željko Ražnatović Arkan, Foto: EPA

Kako “Novosti” saznaju iz pouzdanih izvora, jedan od bivših rukovodilaca MUP-a Republike Srpske, koji danas živi i radi u Bijeljini, 25. oktobra 1994. godine referisao je generalu Ratku Mladiću, tadašnjem komandantu Vojske Republike Srpske, pored ostalog, i to ko je ubio novinarku Dadu Vujasinović.

Mladićev informator je jedno vreme slovio za kandidata za ministra policije MUP RS. Bilo je to pre nego što je na to mesto postavljen Žiko Rakić. Mladić ga je, u svom dnevniku, vodio pod pseudonimima “Krajišnik” i “Zemljak”.

Informator u tom razgovoru, koji je vođen u okolini Bijeljine, navodi ko je “najveći mafijaš“ u RS, uz upozorenje da je pokušao da se približi i samom Mladiću. Tog “najvećeg mafijaša”, generalov insajder označava i kao osobu koja je “počela da radi i za DB Srbije”. Navodi da je reč o čoveku, “ražalovanom članu Vlade RS, koji je blizak vođama mafije u Beogradu”, među kojima je “i onaj rodom sa Romanije”, koji su, pored ostalog, “žarili i palili” i po Nemačkoj.

- Oni su ubili novinarku Dadu Vujasinović, oni su spremni na sve... - zapisano je u dnevniku generala Ratka Mladića, u koji su “Novosti” imale uvid i čiji faksimil te stranice objavljujemo.
Dakle, još tada, jedan rukovodilac MUP RS, spominje ubistvo Dade Vujasinović kao nešto što je nesporno, iako je zvanična istraga tada tvrdila da je reč o samoubistvu.

Ratko Mladić

Printskrin

Ratko Mladić, Foto: Printskrin

Ljudi bliski generalu Mladiću još pre njegovog hapšenja govorili su da je bivši komandant Vojske Republike Srpske informacije o kriminalu, u kom je učestvovao deo civilne vlasti RS, predao Dadi Vujasinović. Kako su govorili, “njoj je verovao kao jednom od najuglednijih i najhrabrijih novinara u regionu” u tom periodu. Ta dokumentacija bila je složena u zelenoj fascikli.

Mladić se, kako saznajemo, posle smrti Dade Vujasinović zanimao da li je, tokom i posle uviđaja, kod nje pronađena zelena fascikla? Odgovor je bio odrečan.

Koliko, eventualno, Mladić danas može da pomogne u rasvetljavanju tog zločina, veliki je znak pitanja. Ali nesporno je da se jednostavnom analizom može utvrditi ko je bio njegov informator, odnosno ko mu je govorio o ubicama Vujasinovićeve. Ukoliko bi tadašnji Mladićev insajder, koga je on zvao “Zemljak” ili “Krajišnik”, bio spreman da progovori, onda bi istraga, po svoj prilici, mogla da dođe do mnogo boljih rezultata i mogle bi da se uklone sve nedoumice kad je reč o ovom nerasvetljenom ubistvu.