Redakcija
Alio!/Vladimir Marković
Redakcija

Alio!/Vladimir Marković

Redakcija, Foto: Alo!/Vladimir Marković

Napomena: Autor ovog teksta nije novinar našeg portala, već čitateljka Ž. N. čije pismo je stiglo na redakciju i čiju priču vam prenosimo u celosti.

Pročitajte još:

 

Živimo u potpunom medijskom mraku, mi novinari smo žrtva ovog režima koji nas godinama gazi i ugnjetava. Sloboda govora je u ovoj zemlji misaona imenica, a narod živi u laži. Priznajem živi. Čvrsto stojim iza svojih reči i ja za razliku od mnogih imam pokriće za ono što tvdim. Ništa od gore navedenog nije istina osim toga da je sve što nam opozicioni lideri i njihova dobro uigrana kamarila serviraju jedna velika LAŽ. 

Sve te na hiljadu puta izgovorene rečenice jesu ništa drugo do prosta floskula. Mantra koju nam godinama serviraju oni koji bi želeli da ovom zemljom zavlada mrak. Isti onaj u koji su nas uveli pre dve decenije kada su prodali u bescenje drzavna preduzeća, osakatili nam ekonomiju i uvećali javni dug.

Podvlačim ono što ću sada reći - ja nisam pristalica vladajućeg rezima, ne slažem se sa ideološkom osnovom stranke na vlasti i nisam pripadnik vladajuće partije niti ijedne druge. Po profesiji sam novinar i imam dugogodisnje radno iskustvo u medijima. Za vreme svog radnog veka u novinarstvu promenila sam tri redakcije i sve tri su danas okarakterisane kao "glasilo srpske napredne stranke". Zovite ih kako vam volja ali moja reč se čula u tom glasilu. Moja sloboda misli i govora bila je potpuna, a moje kolege koje su imale više decenija iskustva u radu svedočile su o tome kako je bilo pre vladavine naprednjaka.

Čitav medijski prostor bio je pod uredničkom palicom demokratske stranke, a sloboda kojoj su sada svima puna usta postojala je samo u slobodnom izveštavanju članova partije koja nas je dovela na ivicu provalije. Bezdana koji je daleko iza nas, ali vodeći se mojim iskustvom samo par koraka potrebno je da ponovo tamo stignemo. Ono što sam ja doživela, ali i mnoge moje kolege, svedoči o tome da je mali procenat našeg društva, doduše uticajan, imajući u vidu kakvi finansijski moćnici su njegovi članovi, u stanju da nam uništi živote.

 

Nisam im dozvolila da moj unište, ali to što se krijem iza inicijala ovog teksta, govori o mojoj osakaćenosti. Mnogi moji prijatelji, poznanici, kolege sa fakulteta, svakako ne svi, već oni ljuti opozicionari, mahom sadašnji članovi pokreta Saveza za Srbiju, osudili su moj profesionalni angažman koji sam obavljala sa najvišom radnom i profesionalnom etikom. Govorili su mi da je moj zadatak kao jednog novinara da građane izveštavam nepristrasno i na najvišem nivou objektivnosti. Moje, ne uveravanje, već de facto stanje, o tome da sam slobodna u svom radu naišlo je na žestoku kritiku.

Da, živimo u laži. Uveravaju nas da egzistiramo u medijskom vakuumu, da nam vazduha ponestaje, a vremena je sve manje. Moje je samo da vam postavim jedno, složićete se, krajnje logično pitanje: Kako to da oni koji nam serviraju priču o gušenju medija i medijskih sloboda imaju toliki prostor za indoktrinaciju narodnih masa? Kako njihov glas odzvanja u ušima naroda, ako ih vlast ostavlja neme?

Pokušajte da mi date odgovor na to, a ja ću vama pokušati da objasnim kako sam morala da se odreknem profesije koju volim samo da bih sačuvala dostojanstvo svoje dece i porodice.

Novinar Novinarska legitimacija Novinarstvo Mediji

Profimedia

Foto: Profimedia

Tekstovi koje sam radila i iza kojih sam stajala punim imenom i prezimenom, a koji su se ticali ekonomskog dosega današnje vlade, malo je reći da nisu nailazili na dobar odjek kod onih koji znaju samo da unize i obezvrede sve ono što je neko postigao svojim mukotrpnim radom i zalaganjem. Ponoviću još jednom da nisam idejni pristalica partije na vlasti, ali ekonomski uspesi aktualne vlade, o čemu su podaci javno dostupni i egzaktni, a ne stvar moje lične percepcije, su neupitni. 

Ipak, komentari koji su stizali na ove tekstove nisu odobravani od strane administratora zbog sadržaja koji je obilovao pretnjama i prostaklucima.

Govorili su mi da sam se prodala, da sam pogazila svoje principe, izdala svoja uverenja, a istina je da su svi oni zgazili mene. Moju porodicu. Budućnost. Sreću. Na redakciju i na moj privatni mejl mi je stiglo nekoliko pretnji koje u početku nisam zavređivala, ali ubrzo sam krenula da primam pozive sa nepoznatih brojeva i to na fiksni telefon. Razumećete moj strah kada mi je predočeno da znaju moju adresu i adresu škole koju pohađaju moja deca. Registraciju automobila koji moj muž vozi. Sako koji sam imala jednog dana kada sam napustila redakciju. Rekli su da me strpljivo čekaju i da mi je verovatno jasno šta će mi se dogoditi i kako ću završiti.

 

 

Rečeno mi je da u ovoj zemlji nema mesta za takve kao što sam ja, da sam izdajnik i proklamator ljudi na vlasti i da svi mi zaslužujemo smrt. Razumećete zašto sam strahovala za svoju porodicu. Da nemam decu verovatno bih stala u borbu svoje profesije i principa, ali nisam imala više snage. Godinama sam se borila za istinu i pravdu, za napredak ljudskih i medijskih sloboda, ali prestala sam da verujem u ono najvažnije u toj borbi - u sebe. Žao mi je, ali nisam više imala snage. Već mesecima me prijateljica molila da pređem u njenu PR agenciju i ja sam pristala.

Nisam želela da upravo ja budem njihova Ivana, Barbara, svaka ona novinarka koja je javno satanizovana i unižena kao čovek i žena i novinar na najgori mogući način samo zato sto je radila svoj posao. Nisam. Izvinite zbog toga.

Komentari (1)

Ozren

14.01.2019 14:24

Alo je tužan proizvod sveopšteg nemorala. Dno dna.