Kozarska Dubica
Wikipedia
Kozarska Dubica

Wikipedia

Kozarska Dubica, Foto: Wikipedia

Ogorinac kaže da rodni grad pod Kozarom, iz kojeg je otišao tokom rata, ne bi menjao za Čikago, ali ni za Sarbriken u Nemačkoj, gde je takođe živeo nekoliko godina, pre odlaska u Ameriku.

PROČITAJ JOŠ:

Nostalgija, stare navike, davno iskovana prijateljstva i zavičaj su ga podstakli da se zauvek vrati.

- Odavde sam tokom rata otišao "glavom bez obzira". Peške preko reka, šuma i močvara stigao sam do Zagreba. U Nemačkoj sam proveo nekoliko godina, tu dočekao suprugu Borislavu i sina Anela. Bilo mi je dobro u toj zemlji, nisam gotovo ništa radio, a sve smo imali – započinje Mustafa, pored tople peći u kući koju je sam obnovio, priču za Srpskainfo o svojim putešestvijima.

Kućni majstor

Tragao je, kaže, za boljim i srećnijim životom, ali ga nigde nije našao.

PREPORUČUJEMO:

- U Americi sam bio kućni majstor u stambenom bloku. Dobro sam zarađivao, nisam brinuo o novcu, jer ga je moja porodica imala sasvim dovoljno. Čak više od toga. U Čikagu imam rodbinu, sestru, braću, zemljake… Neupućeni bi poverovali da sam imao sve za srećan i bezbrižan život, ali nije tako – uverava nas ovaj Dubičanac, koji je 1967. iz Slovenije i tadašnje Jugoslavije pobegao preko granice, u emigraciju u Italiju.

Proveo je nekoliko dana u Trstu, patio, a potom se prijavio tamošnjim vlastima, moleći da ga vrate u domovinu.

- Moj nemirni duh uvek me, teran nedaćama kao što je bilo u poslednjem ratu, snažno podsticao na odlaske u svet, a nostalgija vraćala ovamo, tu gde sam rođen, odrasto i spoznao sve životne lepote – opisuje Mustafa Ogorinac svoju stalnu čežnju.

"Nema naših običaja"

U Kozarskoj Dubici živi sam, ali samoću, veli, ne oseća. Kada je odlučio da se iz Amerike vrati u BiH, da se oprosti od Čikaga i porodice, nije imao dilema. Odluka da krene nazad bila je jača od svih argumenata koje su mu nudili supruga i sin.

Jahorina, BiH

Wiki

Jahorina, BiH, Foto: Wiki

- U Americi mi je džep bio pun, ali duša prazna. Nema naših običaja, kafanskog života, iskrenog prijateljstva, niko čoveka ne uvažava, niti pomaže u nevolji. Nisam imao sagovornika, nikome da se požalim, pohvalim, posvađam, ništa… Svako se u svoj posao i svoj kompjuter zadubio, pa ništa oko sebe ne vidi niti čuje – samouvereno Mustafa Ogorinac iznosi svoje stavove.

U Americi su ostali njegova supruga i sin sa kojima redovno održava kontakte. Ovde živi od 206 KM penzije koju je pre rata zaradio u tekstilnoj industriji. Dodatno se bavi trgovinom garderobe koju doprema iz Nemačke. U dokolici, društvu u dubičkim kafanama, na pijaci i drugde priča o Americi i svojim putovanjima, tuđem svetu i tuđim ljudima.

- Iz Čikaga sam do Filadelfije putovao vozom, a potom devet dana brodom do Liverpula. Tu sam boravio nekoliko dana, išao na utakmice Liverpula i Mančestera, a potom preko Pariza i drugih evropskih gradova, u kojima se igra najbolji fudbal, stigao u Dubicu. Tu nema naročitog fudbala i utakmica, ali ima čaršijske lepote, ima društva kao nigde u svetu – kaže.

Republika Srpska

Profimedia

Republika Srpska, Foto: Profimedia

Fudbal

Svaka Mustafina priča začinjena je fudbalom, jer je to njegova velika ljubav. Bio je na tri svetska prvenstva i mnogim važnim utakmicama. Safeta Sušića smatra najboljim jugoslovenskim fudbalerom, a u isti nivo stavlja i Dragana Stojkovića Piksija.

Na svetskoj sceni bez premca je Mesi, smatra Ogorinac koji se divi i Peleu, Maradoni, Ronaldu, Ibrahimoviću… Seoski fudbal, veli, odavno ne prati, nakon što je u navijačkoj grupi dubičkog Borca imao loše iskustvo na utakmici protiv Sloge u Gornjim Podgradcima.

-Tada su nas napali domaći navijači od kojih smo teškom umakli, pa stigli kući dan kasnije preko Kozare. Zar tu da stradam, a svet prođoh bezbedno? Zato ne idem više na seoske utakmice – odlučan je Mustafa.

Jugonostalgičar

Mustafa smatra da je Jugoslavija bila najbolje uređena, socijalno uravnotežena, nacionalno tolerantna zemlja.

- Moj otac je govorio da je svako za dan mogao zaraditi dovoljno za jednomesečni život i da gladnih, nesrećnih i potištenih nije bilo – podseća Ogorinac, čiji su preci stradali u Jasenovcu, borili se u partizanima, a braća i rođaci tokom poslednjeg rata bili pripadnici VRS, ali i proganjani od tadašnjih vlasti.