Na kongresu u Beogradu 1919. nazvani su radnička partija, a kad je Josip Broz preuzeo upravljanje znali su ih samo pod ovim imenom
Osnivanje Komunističke partije Jugoslavije bio je početak burne istorije organizacije koja je doživela olimpijske visine borbe za pravdu, slobodu, jednakost, međunarodno razumevanje i saradnju, ali i katastrofalne strmoglave u kaljugu rata, bratoubilaštva, nepravde, neslobode i ideološke isključivosti, piše danas Dojče vele (Deutsche Welle- DW) u kolumni povodom 100. godišnjice osnivanja stranke.
Pre tačno sto godina, na kongresu održanom u Beogradu od 20. do 23. aprila 1919, predstavnici socijaldemokratskih stranaka i organizacija iz Srbije, BiH, Hrvatske i Slovenije odlučili su da osnuju Socijalističku radničku partiju Jugoslavije (komunista), kasnije preimenovanu u Komunistička partija, odnosno Savez komunista Jugoslavije.
Tako je, svega nekoliko meseci od ustanovljenja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (decembra 1918) jugoslovenska ideja dobila i stranačko-političku fizionomiju, doduše, obojenu u crveno, navodi DW.
Usponi i padovi pratili su KPJ tokom čitave njene istorije i, na kraju, doveli do neslavnog kraja natopljenog krvlju. Ratovi vođeni na teritoriji bivše SFRJ devedesetih godina – pljačkaški i ekspanzionistički do srži – direktna su posledica nesposobnosti komunističkih vlastodržaca da se izdignu iznad uskih parohijalnih interesa i zemlju povedu u vekovima očekivano pridruživanje porodici slobodnih i demokratskih naroda i država, dodaje se u kolumni.
PROČITAJTE JOŠ:
Autor navodi i da su osvojivši vlast „autentičnim spojem oslobodilačke borbe i socijalističke revolucije“ jugoslovenski komunisti posle 1945, a naročito nakon raskida sa Staljinom 1948, otpočeli opsežan modernizacijski i emancipatorski poduhvat koji je od zaostale, ratovima razorene i iznemogle napravio relativno razvijenu zemlju koja je u međunarodnim okvirima uživala svojoj veličini nesrazmeran ugled i poštovanje.
Neporeciva je, naime, činjenica da su jugoslovenski komunisti predstavljali jedinu snagu koja je porazila dva najveća zla dvadesetog veka: i Hitlera i Staljina, ističe se u tekstu.
Kao po njemu „najbitnije korene propasti jugoslovenske ideje“ autor navodi i nezrele elite, dominaciju kolektivističkog nad slobodom emancipovanog pojedinca i „manje ili više svesnu zamena teza u kojoj su relativne slobode (putovanje, radničko samoupravljanje) smatrane demokratijom“.
Takozvana „partijska država“ (partitokratija) koju su patentirali jugoslovenski komunisti i danas je bolest od koje boluju bezmalo sve nekadašnje republike, ocenjuje se.
Koluminista navodi da „zbog svega toga nije bilo teško napraviti sistem u kojem je vlast centralizovana i, u ličnosti Tita, otelotvorena u jednom pojedincu“.
PROČITAJTE JOŠ:
Uveren u sopstvenu nepogrešivost, Tito nije trpeo prigovore – pogotovo ne kritiku – i okružio se intelektualno, politički i moralno inferiornim poslušnicima koji su čekali njegov odlazak da bi od sebe načinili šerife u svojim etnički omeđenim feudima, piše kolumnista DW-a ali i dodaje da je kritika i otpora bilo i u njegovo doba.
Burna istorija KPJ/SKJ je možda najbolja potvrda teze da se u slučaju Jugoslavije kao zajednice srodnih naroda i slične prošlosti radilo o epohalnom projektu koji je, naročito u poslednjim godinama postojanja, poveren pohlepnim, nezrelim, nesposobnim i vlastoljubivim elitama, ili, tačnije, uzurpiran od njih, u nedostatku demokratskih mehanizama.
Sve to je vodilo direktno u krvavi pir devedesetih godina prošlog veka, čiji su inspiratori, kreatori i kolovođe u mnogima od novonastalih drža