Vojni aerodrom u Batajnici
Tanjug
Vojni aerodrom u Batajnici

Tanjug

Vojni aerodrom u Batajnici, Foto: Tanjug

 Izgradnja aerodroma za potrebe Jugoslovenskog ratnog vazduhoplovstva počela je 1947. a završena 1951, kada je aerodrom zvanično otvoren. Namena aerodroma je bila zaštita jugoslovenske prestonice, Beograda od moguće agresije iz vazduha. Jedinice stacionirane na Batajnici bile su 204. lovački avijacijski puk, 138. transportna avijacijska brigada, 252. lovačko-bombarderska avijacijska eskadrila, Vazduhoplovno-opitni centar i Vazduhoplovnomedicinski institut. Tokom agresije NATO na SRJ, aerodrom je bio izložen čestim napadima NATO avijacije.

Napadnut je 25 puta i teško je oštećen. Danas se na vojnom aerodromu „Pukovnik-pilot Milenko Pavlović“ od jedinica RV i PVO nalazi 204. avijacijska baza koja je nastala objedinjavanjem svih jedinica vazduhoplovstva koje su bile bazirane na Batajnici. Na aerodromu se takođe nalazi Centar za obuku pripadnika RV i PVO kao i Sektor za letna ispitivanja. Na Batajnici se nalazi oko 45 „migova 21“, 25 „super galebova“, 22 „utvi“, četiri „miga 29“, kao i izvestan broj transportnih aviona (An-26, An-2 JAK-40) i helikoptera („gazela“, Mi-8, Mi24, Mi-17). Pre dve godine na batajničkom vojnom aerodromu urađena je kompletna rekonstrukcija sistema svetlosnog obeležavanja, čime je ovaj aerodrom postao bezbedniji, sigurniji, bolji i izjednačen sa drugim vojnim aerodromima u Evropi i u svetu.

Osposobljen je da piloti Vojske Srbije bezbedno lete i noću i u otežanim vremenskim uslovima. Pomoćnik komandanta za operacije 204. vazduhoplovne brigade potpukovnik Dejan Beda rekao je tada da je na aerodromu „Pukovnik-pilot Milenko Pavlović“ završena prva faza rekonstrukcije svetlosnog obeležavanja aerodroma te da su u prvoj fazi završeni pista broj jedan i deo manevarskih površina.

- Pista broj jedan je posle 1999. godine ponovo dobila sistem svetlosnog obeležavanja i dobila je svoju upotrebu u noćnim uslovima i upotrebu u lošoj vidljivosti za vojne vazduhoplove, dok je za civilne vazduhoplove samo u uslovima vidljivosti ili loše vidljivosti sa većim meteo minimumima. Na aerodromu je instalirana svetlosna signalizacija savremenih lampi koja je primenjiva svuda u svetu i koja zadovoljava i civilne i vojne standarde Istoka i Zapada. Za 204. vazduhoplovnu brigadu ovo je veoma bitno, jer će se operacije u noćnim uslovima povećati - rekao je potpukovnik Beda i dodao da osim toga aerodrom dobija i savremeni sistem koji će moći da se nadograđuje.

Rekonstrukcija sistema svetlosnog obeležavanja je, po projektu, podeljena u šest faza, a trenutno su završene prve dve faze. Od treće do šeste faze, pažnja će se posvetiti rekonstrukciji i izgradnji preostalih elemenata svetlosnog obeležavanja na posebnim delovima aerodroma, nakon čega će se steći uslovi da aerodrom zadovolji sve standarde međunarodnog civilnog saobraćaja i vojne standarde STANAG i GOST sistema.

U avgustu 2019. godine vojni aerodrom u Batajnici je dobio novo ime, po bivšem komandantu 204. Lovačkog puka Vojske Jugoslavije, koji je poginuo u maju 1999. godine u avionu MIG-29 iznad Valjeva na borbenom zadatku. Svečanosti na aerodromu u Batajnici su prisustvovali tadašnji ministar odbrane Aleksandar Vulin, komandant 204. vazduhoplovne brigade Ratnog vazduhoplovstva i protivvazduhoplovne odbrane Željko Bilić i članovi porodice nastradalog pilota. Vulin je, posle otkrivanja ploče, kazao da su pre dvadeset godina tokom NATO bombardovanja, „ubili pukovnika Pavlovića“, ali da „nisu uspeli da ubiju njegov duh, i njegovu Srbiju“. - Mi nećemo, kao mnoge druge zemlje, nekada i bogatije i razvijenije od nas, dopustiti da bilo ko drugi čuva naše nebo, naš suverenitet, naše pravo da odlučujemo baš ispod ovog neba - poručio je tada Vulin.

U neposrednoj blizini batajničkog aerodroma nalazi se i Vazduhoplovno-tehnički remontni zavod „Moma Stanojlović“, koji ima burnu istoriju. Na ostrvu Krf 1. jula 1916. godine formirana je Prva eeroplanska radionica koja se seli u Mikru, pored Soluna, potom (1917. godine) u Vertekop, najveću vazduhoplovnu bazu savezničke vojske na Solunskom frontu. Oslobođenjem Beograda 1918. godine, Aeroplanska radionica prelazi u Srbiju, u Novi Sad, u kome je formirana velika radionica u okviru avijacijske baze. Srpsko vazduhoplovstvo prvi put postaje samostalan vid vojske 1923. godine i kroz svoju reorganizaciju 1924. godine transformiše Aeroplansku radionicu u „Vazduhoplovno-tehnički zavod“. Otpočinjanjem Drugog svetskog rata 1941. godine, Zavod prestaje sa radom. Po završetku rata, radionica ponovo počinje sa radom i 1949. godine prerasta u Vazduhoplovni tehnički remontni zavod „Jastreb“ u kome se obavlja remont vazduhoplova i vazduhoplovne opreme. Iste godine u Kneževcu je formirana radionica za remont vazduhoplovnih motora, koja 1952. godine dobija naziv Vazduhoplovno-tehnički remontni zavod „Moma Stanojlović“. Preseljenjem na sadašnju lokaciju ova dva vazduhoplovno-tehnička remontna zavoda 1973. godine formira se VTRZ „Beograd“, koji 1976. godine dobija naziv Vazduhoplovni zavod „Moma Stanojlović“.

Pročitajte još: